недеља, 30. мај 2010.

Polja nulte tačke




Miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih talasa, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planeta svedočila, a mogu voditi čovečanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacioni pogon i aplikacije lečenja, koje mogu izlečiti bilo koju bolest preokrećući vreme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih talasa, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost lečenja svih formi raka. Objašnjenje tih čudotvornih izlečenja je prisiljavanje oštećenih ćelija skalarnim talasima, da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih talasa tehnologija čuda, ako je verovati Bearden-u.

Nevidljivo polje

POGLAVLJE 4


Kvantna nauka 20. veka je otkrila postojanje sveprisutnog pozadinskog mora kvantne energije svemira. Dr. Harold Puthoff sa Cambridge univerziteta je među prvima izmerio energiju svemira. Ta je energija merena na temperaturi od nula stepeni Kelvina, apsolutno najnižoj mogućoj temperaturi svemira, što odgovara - 273 stepeni Celzijusa. Na toj temperaturi prema Newton-ovskoj fizici, sva kretanja molekula i atoma bi trebala prestali i ne bi se smela meriti nikakva energija! Umesto nenalaženja energije, kao što se očekivalo, pronašao je ono što je nazvao "ključajućim loncem" energije, a posle je dobila ime 'energija nulte tačke- zero point energy' (ZPE). Harold Puthoff je dokazao, kako fizika vakuma nije uopšte lišena energije, jer je vakuum, prostor sa obiljem (plenumom) energije.(1)

U kvantnoj elektrodinamici pozadinsko more kvantne energije se sada koristi za objašnjavanje principa neizvesnosti, koga je otkrila kvantna fizika, nepredvidivog ponašanja subatomskih čestica. Vibracije subatomskih čestica verovatno prouzrokuje polje nulte tačke. Slučajni virtualni fotoni skaču napred i nazad između polja nulte tačke i našeg fizičkog sveta. Sudaraju se sa subatomskim česticama ili ih one apsorbuju, kada će se pobuditi u više energetsko stanje. Nakon nanosekunde, energija se opet otpušta, pomoću drugog virtualnog fotona, koji se vraća u polje nulte tačke. Foton se naziva virtualnim fotonom, jer dolazi i odlazi iz polja nulte tačke i neće ostati u ‘materijalnom’ svetu. Koristi se samo za razmenu energije između polja nulte tačke i materijalnog sveta.

Ne dolaze samo fotoni, već i sve vrste elementarnih čestica u naš fizički svet iz niotkuda. Izgleda kako dolaze iz polja nulte tačke, pojavljuju se u našoj fizičkoj realnosti samo u sekundi ili milionitom deliću sekunde, pa onda opet nestaju u praznini. Te forme mističnih čestica su nazvane virtualnim česticama, jer nisu dovoljno stabilne, da bi ostale u našoj realnosti. Polje nulte točke je kvantna pena virtualnih čestica i fotona. Naš svemir nikada ne miruje, čak ni u ‘praznom’ prostoru!

Čak i u totalno tamnoj sobi, gde ne može prodreti nikakvo svetlo iz spoljašnjeg sveta, naučnici mogu, još uvek meriti prisustvo virtualnih fotona.
Postojanje polja nulte tačke je bilo već dugo poznato u zajednici kvantne nauke, no većina naučnika je ignorisala njihovu primerenost. Jednostavno su poništili (nulirali) dejstvo polja nulte tačke u svojim naučnim kalkulacijama zbog verovanja u beznačajnost dejstva!

Međutim, mala ali rastuća grupa naučnika, sada vrlo ozbiljno uzima u obzir polja nulte tačke, a među njima su mnogi poznati profesori, koji sada zauzimaju radikalno drugačije gledište o našoj realnosti. Njihova naučna otkrića i teorije su kontraverzne u očima establishment-a naučne zajednice, koja se drži stare paradigme o našem svetu, po kojoj bi on mogao i eventualno će biti potpuno objašnjen mehaničkim modelom svemira.

Polje nulte tačke je postalo popularno širokoj publici zahvaljujući naučnoj žurnalistici Lyn McTaggart, koja je napisala knjigu "Polje - The Field" (hrvatski prijevod, TELEdisk, d.o.o. 2005.). Stvorila je veću svesnost o polju nulte tačke, nego što bi se inače obelodanilo svekolikoj javnosti. Jako preporučujem tu knjigu svakom zainteresovanom za nova otkrića nulte tačke i začuđujućoj ulozi, koju ljudska svest igra u tom polju. Za paranormalne i psihičke fenomene, postoji sada naučna osnova istraživanja.(2)

Među prvim časopisima koji opširno obrađuju polje nulte točke, je Ode koji izlazi u SAD-u i Holandiji. Članak o polju nulte tačke se pojavio u studenom 2003., u broju 61.(3)

More energije

John Wheeler i Richard Feynman sa Princeton univerziteta su prvi procenili energiju nulte točke. Izračunali su kako bi šoljica energije nulte tačke bila dovoljna da svi okeani sveta proključaju. Ekvivalent u masi energije nulte tačke, korišćenjem Einstein-ove famozne jednačine E=m*c2 je 1094 grama/cm3! To je više materije po kubnom centimetru od ukupne mase celog svemira.

Suprotno onom što se uvek verovalo, materija nije kondenzovana supstanca, već difuzna forma energije. (4)

Postavlja se pitanje, kako je moguće, ukoliko izgleda živimo u moru energija, kako to da je uopšte ne uočavamo? Ličimo na ribe uronjene u vodu, koje nikada nisu svesne, da je voda svugde oko njih.

Haisch i Rueda su doprineli polju nulte tačke korišćenjem rada Hal Puthoff-a, dokazujući poznati Newton-ov zakon inercije, koji tvrdi, kako je inercija umnožavanje mase i akceleracije, F= m * a. Taj stari zakon, koga je Newton postavio, kao pretpostavku, aksiom, u svom delu 'Principia', svetoj Bibliji klasične fizike se nije mogao dokazati u zadnjih tristo godina! Ali. uzimanjem u obzir polje nulte tačke, Rueda i Haisch su dokazali kako je inercija jednostavno otpor, usporavanje, koje objekti iskuse, kada se ubrzavaju u polju nulte tačke.(5)


Sonoluminiscencija

U prirodi postoji vrlo čudan fenomen pod nazivom sonoluminiscencija; radi se transformaciji zvučnih talasa u svetlosnu energiju! To je dobro poznat eksperiment iz područja fizike.

U eksperimentu, mala kuglasta staklena posuda, napunjena vodom, rezonuje harmoničnim zvučnim talasom od 20 kHz, koji potiče iz zvučnika. Zatim se vrlo mali zračni mehurić upuše u centar kuglaste staklene boce. Kada je mehurić tačno centriran u boci, počinje ritmički implodirati i emitovati svetlo. Svetlo se emituje u ultra-kratkim svetlosnim bljeskovima, koji nose trilion puta veću koncentraciju energije od izvorne zvučne energije. Temperatura u centru mehurića dostiže astronomskih 30.000 C uz ogroman pritisak.

Područje fizike još uvek ima problema sa eksperimentom, pa se špekuliše sa hladnom fuzijom, dok neki misle, kako nema drugog objašnjenja, osim onog sa obiljem svetlosne energije, koja dolazi iz polja nulte tačke.

Dejstvo sonoluminiscencije je podstakao holivudske stvaraoce na kreiranje celog filma o tom fenomenu, a film je naziva ‘Lančana reakcija - Chain Reaction'.
Dalja istraživanja tog prirodnog fenomena, bi mogla voditi onom što se naziva sonofuzija, vrsta hladne fuzije, kojoj fizika već toliko dugo teži.

Eksperiment sonoluminiscencije


Žetva energije

Od kada se u svetu pojavio pojam energija nulte točke, rođen je novi soj kopača zlata. Mnogi pronalazači love tu energiju nulte točke, jer se radi o besplatnoj energiji. Priča počinje, kako su još Michael Faraday i Nikola Tesla otkrili primenu besplatne energije. Kada jednom znate, kako je tražiti, onda ćete je moći izvlačiti iz vakuma u neiscrpnom obilju. Zamislite vaš televizor bez strujnog kabla, jer televizor koristi energiju koju prima iz vakuma? Možete li to zamisliti, znate li šta to znači? Zbogom nafti, pa možda tek time imate pravi osećaj. U svetu, koji je teško zavisan o nafti, mnogi moćnici, danas ne bi bili zadovoljni, jer bi izgubili svu svoju moć i bogatstvo.

Zbog tog razloga, kao i zbog moguće vojne primene, su te invencije bile globalno potisnute u zadnje dva decenije. SAD zabranjuje izvoz nerešenih patenata, ako se veruje u postojanje vojne primene. Međutim umirovljeni poručnik američke vojske Tom Bearden je patentirao uređaj za generisanje besplatne energije sa koeficientom većim od 1, koga je nazvao Generator elektromagnetske-energije bez kretanja - Motionless Elektromagnetic Generator - MEG. Preko 1 u ovom smislu znači, kako više energije izlazi iz uređaja nego što u njega ulazi. Bearden tvrdi kako taj generator proizvodi 100 puta više energije, nego što je potrebno za održavanje njegovog pogona. Njegov MEG uređaj, nije u sukobu sa zakonom o konzervaciji energije, drugim zakonom termodinamike, jer jednostavno hvata energiju iz vakuma. Jean Louis Naudin je replicirao Bearden-ov MEG uređaj i potvrdio, kako njegov MEG uređaj ima koeficient veći od 1.

Bearden je ponovio rad James Clerk Maxwell-a iz 19. veka, osnivača klasične elektrodinamičke teorije. Po njemu je interpretacija originalnog rada Maxwell-a netačna, a rad je bio i pogrešno interpretiran i pojednostavljen od Lorentz-a i Heaviside-a, kako bi ga se, navodno, bolje razumelo. Bearden je otkrio, kako su originalne Maxwell-ove jednačine bile predviđene, pa se kao rezultat toga previdela i mogućnost korišćenja besplatne (slobodne) energije iz vakuma. Bearden je u dobrom društvu u pogledu te tvrdnje, jer je i Max Planck, osnivač kvantne fizike takođe uvek sugerisao potrebu za ponovnim utvrđivanjem vrednosti Maxwell-ovih jednačina.
Laički rečeno, Bearden-ov MEG uređaj je u osnovici nabijeni dipol, koji se sastoji od nabijenih ploča. Objašnjava kako fizički vakuum kreira tok virtualnih fotona elektromagnetne energije, koga podržava potencijal nabijenog dipola. Potencijal dipola je u stvari ravnoteža između izbijanja i nabijanja virtualnim fotonima iz vakuma. Dakle, stacionarno električno polje nije uopšte stacionarno, samo se takvim čini, više nalik vodopadu koji iz daljine izgleda kao stacionarni zid vode, ali proučavanje izbliza dokazuje, kako se radi o konstantnom toku vode. Tajna MEG uređaja nije u izbijanju naboja dipola u samom krugu dipola, već u drugom odvojenom električnom krugu. Nakon toga će vakuum automatski ponovo nabiti izbijeni dipol ,kako bi ostvario težnju ravnoteže. Kaže se, da naboj koji teče u drugom krugu, isporučuje stvarnu električnu snagu.

Na taj način se ekstrahira energija nulte tačke iz vakuma i prazni u električnom krugu. Bearden kaže, kako svi današnji izvori električne energije kao što su baterije, dinamo i centrale, imaju jedan zajednički problem. Kada se električna struja vraća prema izvoru koji ju je na početku kreirao, ubiće tok virtualnih fotona sa vakuumom kao izvorom. Ne znajući uzimamo vedra puna energije nulte tačke iz reke, pa ih onda nenamerno ponovo vraćamo u reku.

Tom Bearden je došao i do vrlo važnog novog otkrića u vezi sa novim tipom 'elektromagnetne energije'. Prema Bearden-u, danas korišćene četiri Maxwell-ove jednačine su pojednostavljena verzija Maxwell-ovog izvornog rada. Bearden kaže, kako je Oliver Heaviside odbacio skalarni deo kompleksnih brojeva u Maxwell-ovim originalnim jednačinama, ostavljajući samo vektore u Maxwell-ovim jednačinama, zbog lakšeg računanja.

To je razlog, zašto danas nauka, zna samo klasičan elektromagnetni talas, koji je transverzalan. U transverzalnom talasu, električno i magnetno polje osciliraju vertikalno na smer širenja talasa. Po Beardenu nam je odstranjivanjem skalarnog dela Maxwell-ovih jednačina, izgubljena činjenica da se energija može širiti longitudinalnim talasima super-luminalnim brzinama (brzinama većim od brzine svetlosti). Longitudinalni talasi su slični talasima zvuka i osciliraju u istom smeru u kojem se šire.

Prema Bearden-u interni longitudinali talas u elektromagnetnom talasu je fundamentalan talas, koji postoji u svim poznatim elektromagnetnim poljima bilo kojeg oblika. Skalarna komponenta elektromagnetnog talasa se može kreirati iz dva suprotna elektromagnetna talasa, talasa i njegovog anti-talasa. Oba će talasa međusobno poništavati električnu i magnetnu komponentu polja, kada su talasi u fazi privremeno pomaknutoj jedan prema drugom za 180 stepeni. Rezultat je elektromagnetni skalarni talas. On putuje u vremenskom domenu i potpuno je drugačiji od transverzalnog elektromagnetnog talasa, koji putuje tro-dimenzionalnim prostorom. Po Bearden-u moramo misliti o vremenu kao komprimiranoj formi energije, kao što je to i materija.

Sećate li se Einstein-ovog poznatog zakona, koji kaže, da je energija jednaka proizvodu mase i brzine svetlosti na kvadrat? U ovom slučaju možemo naći istu obilnu komprimiranu energiju u vremenskom domenu i možemo je hvatati kao, kada se longitudinalni skalarni EM talasi, u vremenskom domenu konvertiraju u uobičajene transverzalne EM talase. Konverzija skalarne elektromagnetne energije u transverzalnu elektromagnetnu energiju se naziva skalarnom interferometrijom i ona je rezultat interferencije dvaju skalarnih talasa. To je suprotan učinak, samo-poništavajućem paru transverzalnih elektromagnetnih talasa koji kreiraju skalarni talas.

Tok virtualnih fotona, koji se događa između dipola i vakuuma, ranije spomenutog, je u stvari tok skalarnih talasa. Stoga su skalarni talasi vrlo različiti od elektromagnetnih talasa; i to zbog jedne stvari, oni mogu putovati beskrajnim udaljenostima bez gubitka energije, brzinama većim od brzine svetlosti (superluminalno).

Kada skalarne talase kreira dipol, kao što je baterija, generator ili permanentni magnet sa dva pola, polarizacija naboja će kreirati skalarne talase,koji će žuriti između polova i vakuuma. Svaki dipol u svemiru, od atoma sa svojim pozitivnim i negativnim nabojem, do Zemlje i Sunca sa svojim magnetnim poljima, kao i sva nebeska tela u svemiru zrače skalarnetalase, pa su zato u osnovi skalarni talasi svugde u svemiru, popunjavajući vakuum prostora, čineći ga obiljem energije nulte tačke.

Početko 20. veka Nikola Tesla je prvi otkrio skalarne talase. Koristio je indukcijske zavojnice za kreiranje tih skalarnih talasa. Sproveo je mnogo eksperimenata šaljući skalarne talase oko Zemlje, dokazujući, kako za razliku od transverzalnih talasa, koji se šire na velike udaljenosti sa disipancijom i gube svoju energiju, brzinom jednaku kvadratu udaljenosti od izvora, longitudinalni talasi mogu putovat,i do bilo koje udaljenosti bez praktično ikakvog gubitka energije.

Tesla je u svoje vreme verovao u postojanje etera, iz koga bi se mogla koristiti slobodna energija, što bi moglo biti spas za čovečanstvo. Obratio se Američkom institutu inženjera elektrotehnike 1981. sledećim rečima:
". . . snagom izvedenom iz njega, sa svakom formom energije, dobijenom bez napora, iz skladišta zauvek neiscrpnog, čovečanstvo će napredovati velikim koracima; samo je pitanje vremena, kada će čovek uspeti priključiti svoje mašine na pokretač prirode".
Skalarne talase Tom Bearden-a su otkrili i ruski naučnici. Rusi su međutim dali skalarnim talasima drugačije ime, nazivaju ih torzionim talasima. O njima ćemo naučiti više kasnije. Kao raniji čovek iz vojske, uveren je kako su Rusi koristili tu tehnologiju za kreiranje arsenala oružja skalarnim talasima tokom Hladnog rata. To oružje je utemeljeno na Teslinoj haubici, smrtonosno skalarno oružje koje, u poređenju čini bledim naše oružje masovne destrukcije. U svojoj najblažoj formi, to se oružje može koristiti za modifikovanje i manipulisanje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, a sa njim se čak mogu proizvesti I potresi. U najagresivnijoj primeni, moglo bi izbrisati postojeću civilizaciju svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva.

Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih talasa, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planeta svedočila, a mogu voditi čovečanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacioni pogon i aplikacije lečenja, koje mogu izlečiti bilo koju bolest preokrećući vreme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih talasa, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost lečenja svih formi raka. Objašnjenje tih čudotvornih izlečenja je prisiljavanje oštećenih ćelija skalarnim talasima, da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih talasa tehnologija čuda, ako je verovati Bearden-u.

Bearden-ova teorija, koju je objavio u knjizi pod naslovom "Energije iz vakuuma, koncepti i principi - Energy from the vacuum, concepts & principles" je dokazana prvim na tržištu raspoloživim energetskim uređajem nazvanim "Patterson-ova energetska stanica - Patterson Power Cell", inovativni uređaj sa razmerom većom od jedan.
Patterson-ova energetska stanica je razvijena i patentirana. James A. Patterson je naučnik Tehnologija čiste energije - Clean Energy Technologies iz Dallas-a. Radi se o staklenoj posudi napunjenoj hiljadama sitnih, paladijem pokrivenih kuglica koje služe kao elektrode. Uređaj pokreće teška voda. Kada se pokrene sa malom ulaznom snagom od 1,4 Wat-a, stanice izbacuju enormne količine topline, stotinu puta veće energije od energetskog ulaza. Tvrdi se kako je Patentni ured SAD-a testirao uređaj i dodelio četiri patenta, Uređaj se proučava i na različitim univerzitetima širom sveta i tretira ga se vrlo ozbiljno, no više nema sumnje u njegov rad, već se spore oko toga kako radi!(6)

Pradavna vortex-vrtložna tehnologija

Robert A. Patterson je izvrstan inženjer, koji se sam obrazovao u vortex tehnologiji, a studirao je i rad Viktor Schauberger-a. Viktor Schauberger je radio na vortex tehnologiji za naciste tokom 2. Svetskog rata, te je kao i Tesla, imao začuđujuće invencije, koje su skoro istorijski zaboravljene. Neprocenjivi doprinos nauci se konačano prepoznaje, kada se svetska nestašica energije približava klimaksu. Pozabavićemo se vortex tehnologijom i električnim primenama u implozijskoj fizici Daniel Winter-a u poglavlju 6 ('Vibracije etera'). Najbolja vizualizacija vorteksa je tornado koji usisava vazduh, akumulirajući te vrtložne vetrove sa neverovatnim magnitudama u centru, u oku tornada.

Među Patterson-vim invencijama primene vorteks tehnologije je i RAM implozijsko krilo, koje se može pričvrstiti na krov automobila. To će krilo kreirati implodirajući vorteks ispred automobila i ekspandirajući vorteks iza automobila, pa će tako guranje zadnjeg vorteksa ojačavati usisavanje iz prednjeg vorteksa. Sveukupno dejstvo je drastično redukovanje potrošnje goriva za faktor 2 ili 3.
Drastična redukcija potrošnje goriva je rezultat redukovanja otpora kretanju. Kao praktičar kineskih borilačkih veština Wing Chun Gung Fu, Patterson je stekao uvid u korišćenje energije svog protivnika, čiji se zamah preusmeravanjem energije, može koristiti za svoje delovanje, pa se time protivnik može oboriti, izbacujući ga iz ravnoteže njegovim vlastitim zamahom. To je uobičajena praksa u borilačkim veštinama.

Koristeći analogiju borilačkih veština, protivnik automobilu bi bio održavani otpor, pa Patterson objašnjava, kako se ta energija može preusmeriti na korisni rad. To upravo i radi njegovo RAM implozijsko krilo.

Patterson je nekako shvatio, kako bi isti vorteks mehanizam RAM implozijskog krila, utemeljen na aerodinamici, mogao imati svoj komplement u elektrodinamici, ako se primenjuje na energiju nulte tačke u vakuumu prostora. Šta ako bi uspeo 'pumpati' tu energiju nulte tačke korišćenjem elektroničnih krugova, koji bi imitirali korišćenu vorteks tehnologiju u dizajnu njegovog krila?

Najiznenađujuća činjenica te problematike je što je sledeća prosvetljujuća ideja inspirisana još jednom formom pradavne azijske veštine, Dogu kipom iz Japana. Spotakao se o taj kip čitajući "Antigravitacioni priručnik - The Antigravity Handbook" autora David Hatcher Chlidress-a. Taj ružni kip datira unazad barem 10.000 godina. Tražeći elektronični ekvivalent za svoje RAM implozijsko krilo, odjednom je shvatio, kako to mora biti odgovor. Naravno ni vi, a ni ja, ako bi i buljili u taj ružni kip još sledećih 10.000 godina, verojatno nikada ne bi došli na ideju, no prema Patterson-u, taj kip je šematska predstava, onog što on naziva elektrogravitacioni implozijski pogonski sistem.




Japanska Dogu statua i preslikavanje u tehnologiju svemirskog doba
(Uljudnošću Robert A. Patterson-a, quantumgravitics.tripod.com)

Hutchison dejstvo

Hutchinson dejstvo je kolekcija fenomena koji je otkrio sjajni (plemeniti?) John Hutchinson 1979. Živi u Vankuveru u Kanadi u apartmanu koga je kompletno opremio sa elektroničnim uređajima.

Hutchinson je eksperimentisao u svom apartmanu sa skalarnim talasima koristeći Tesline spirale i Van de Graaff generator. Korišćenjem interferencija radio talasa niskog energetskog inputa, no visokog napona od stotina kiloVolti, otkrio je začuđujuća dejstva u rasponu od:

• levitacije teških metala
• fuzije različitih materijala
• anomaliju zagrejavanja metala bez gorenja okolnog materijala
• lomljenje metala na čudan način.

Sva ta dejstva su bila dokumentirani na video zapisu, a svoja je otkrića demonstrirao mnogim kvalifikovanim naučnicima i poznatim ljudima, koji ga sada konačno finansijski podržavaju. Hutchinson-ovo dejstvo je demonstrirano i na filmu na Internetu. U njegovim se filmovima vidi kako predmeti lebde u prostoru, a metali vibriraju kao da su puding. Čak je levitirao i kuglu teškog topa. Takođe je mogao demonstrirati fuziju različitih materija, kao što su drvo i metal. Drvo se jednostavno uranja u metal, a kada se Hutchinson-ov uređaj isključi, drvo ostaje kao kada bi bilo savršeno zalepljeno u metalu! Na isti je način utopio novčić u aluminijumsku šipku.

Njegovi eksperimenti prkose svim uobičajenim zakonima prirode! Njegovi anomalni talasi sa anti-gravitacionim sposobnostima izgleda menjaju sam prostor-vreme.
Može rastopiti metal bez ikakvog znaka spaljivanja ili očigledne radijacijske topline. Materijali poput drveta se drže na istom mestu gde su i metali a da nisu spaljeni. To se jednostavno suprostavlja zakonima termodinamike, po kojima bi bar trebalo uočiti zračenje toplote. Izgleda kao nekakvo odvajanje tog uređaja od normalne organizacije atoma u materijalima. To je isto kao kada bi Van der Waals-ove sile, koje povezuju atome u materijalu bile isključene, a atomi bi mogli slobodno stvarati nove konfiguracije.

John Htuchinson je takođe razvio samo-održavajuću bateriju, koja se sama puni energijom nulte tačke, kako on tvrdi! Baterija generiše 18V kod 250 mA! Kaže kako mu je u tome pomogao Tom Bearden!


John Hutchison sa svojom samo-punećom baterijom
(Zahvaljujući John Hutchison-a, www.hutchisoneffectonline.com)


Neobjašnjivi lomovi i fuzije novčića i drveta u metalu
(Zahvaljujući John Hutchison-a, www.hutchisoneffectonline.com)


Projekat razotkrivanja


Steven Greer je napravio karijeru iz razotkrivanja istine o slobodnoj energiju u svom Projektu razotkrivanja. Vrši pritisak na političare SAD-a za objavljivanje istine. Prema Greer-u, trka u nuklearnom naoružanju i Hladni rat sa Rusijom su stvorili političku klimu u SAD-u u kojoj su najveće tajne, projekti pokrenuti za razvoj naprednih vojnih tehnologija. Ti su klasifikovani projekti realizovani pod najvećom tajnom i samo nekolicina onih, koji su morali znati, je bila informisana o tim programima. Postupno su stvari postale toliko kompleksne i izvan kontrole, pa su se ilegalno trošile milijarde dolara iz proračuna SAD vlade, pri čemu su kongresmeni, pa čak i sam predsednik izgubili autoritet nad tim projektima.

Greer tvrdi kako je pronašao nekoliko stotina ljudi, koji odaju tajne u vojnoj, naučnoji korporacijskoj zajednici, koji mogu isporučiti dokumente, fizičke dokaze i svedočenja o namjernom potiskivanju informacija o naprednim tehnologijama. Vojska i špijunaža sprečavaju pristup javnosti tehnologijama ,koje definitivno mogu zameniti konvencionalnu naftu, ugalj i nuklearnu energiju kao izvore. Te su tehnologije razvijene unutar SAD-a za vojnu primenu, ali primenjujući ih u mirnodopske svrhe, mogle bi oblikovati potpuno nezagađenu civilizaciju i spasiti našu planetu Zemlju.(7)

Mogli bi završiti sa svim siromaštvom u svetu korišćenjem slobodne energije nulte tačke iz vakuma. Mogla bi se koristiti lokalno u zemljama u razvoju, jer nije potrebna infrastrukturna energetska mreža. Sa obiljem lokalne energije bi bilo moguće kreirati svežu vodu iz morske vode za navodnjavanje područja, koja danas pate od suše.

Rekapitulacija

Prazan prostor uopšte nije prazan. Vakuum je u stvari obilje. Sadrži izobilje energije, energije nulte tačke. Odvija se kosmički ples razmene energije između fizičkog prostora i polja nulte tačke, konstantna kreacija i destrukcija materije iz ničega. Kontinuirani tok energije u i iz materijalnog sveta sličan je istočnjačkoj Hindu kosmologiji opisanoj u kosmičkom plesu Šive.
Je li moguće da naučnici posmatraju energiju nulte tačke u stvari kao našu vlastitu kolektivnu svest, a nas kao kreatore fizičkog sveta iz te energije? Ako je svest stvarno uzrok fizičkoj realnosti, a ne posledica, bar smo identifikovali kandidata za potrebnu duhovnu energiju!

U sledećem poglavlju ćemo videti kako pradavnu nauku, koja je tajno očuvana tokom istorije, počinje rekonstruisati moderna nauka. To davno znanje, koje se naziva svetom geometrijom, je bilo vrlo važno očuvati iz nekog razloga za buduće generacije. U pradavna vremena se to znanje podučavalo u školama misterija kod Egipćana i Grka. Pod pretnjom smrtnom kaznom, inicirani su održavali to znanje tajnim kroz istoriju. Na Zapadu se to znanje očuvalo u gnostičkim krugovima i tajnim društvima Slobodnih masona.

Nauka Svete geometrije tvrdi, kako sve u našem svemiru ima u podlozi nevidljive geometrijske strukture koje slede funadamentalne principe. Savremeni naučnici koriste svetu geometriju za objašnjavanje konstruisanja fizičke realnosti iz sve-prisutne i u sve-prodiruće pozadinske energije fizičkog vakuuma.

Nauka i svest


Naučili smo u školi kako je naš mozak neka vrsta super kompjutera sa velikim brojem neurona, koji šalju impulse prema sinapsama, obrađujući vibracijske informacije primljene od pet čula. Naše su misli lične i pretpostavlja se, kako niko drugi, osim nas, nema njima pristupa. Naše su memorije ugravirane u sive ćelije, koje konstituišu mozak. To je ono, što je većina ljudi naučila u školama i u to se još uvek danas veruje.
Nauka je prilično napredovala, od vremena prašnjavih starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantna nauka za objašnjavanje svesti.



POGLAVLJE 3



Na svom povratku sa Meseca u Apolu 14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je buljio kroz prozor sa vrhunskim pogledom na našu plavu planetu Zemlju. U tom trenutku nešto mu se produhovljeno dogodilo. Odjednom je bio prisilno izmešten iz svoje normalne svesti i osetio je intenzivnu jednost, povezanost sa planetom Zemljom i u stvari sa celim svemirom. Nikada ranije nije imao takvo iskustvo. Njegov ego i odvojeni svet izvan njega su se spojili. Više nije mogao prepoznati razliku; on sam je postao svemir! Njegove misli su izgleda imale uticaj na spoljašnji svet, a spoljašnji je svet izgleda uticao na njegove misli. Bio je potpuno svestan činjenice, da je razdvojenost njegova ega i celog svemira prestala postojati. To je iskustvo opisao naučno David Bohm, kao trenutak kada posmatrač postane predmet posmatranja!
Mnogi su ljudi tokom svojih života izveštavali o takvom iskustvu, nazivajući ga mističnim iskustvom. U blijesku više svesti, otkrivala se viša istina, koja je dramatično menjala život osobe sa takvim iskustvom. A to je bio slučaj i sa Edgar Mitchell-om.

Nakon povratka na Zemlju, osnovao je 1973.g. ne-profitabilnu organizaciju "Institut Noetičkih Nauka- Institute of Noetic Sciences - IONS" sa ciljem proučavanja prirode ljudske svesti. (1)

Nakon što je Dekart pozvao na razdvajanje nauke i religije, svest i nauka nisu nikada bili bliski prijatelji. Nauka je jednostavno ignorisala relevantnost svesti. Nauka se smatrala objektivnim proučavanjem prirode, pa nije bilo interesa za subjektivna iskustva svesti ljudskih jedinki. Za nauku su to samo dve odvojene stvari. U svakom slučaju, kako bi nauka mogla proučavati prirodu, ako naše lično iskustvo igra značajnu ulogu u njoj?

Psihički fenomeni kao telepatija, prekognicija, van-čulna percepcija (ESP), izvan -telesno iskustvo (OBE), lucidno sanjanje i iskustvo bliske smrti (NDE), o kojima je izveštavalo, uvek iznova, toliko mnogo ljudi, jednostavno su se slali u područja mitova i parabola. Do sada, sa stanovišta nauke, od koje se očekuje proučavanje svakog aspekta naše egzistencije, to je bio vrlo nenaučni pristup! Skeptičko stajalište koje je usvojila nauka, kreiralo je tabu u zapadnom društvu, koji i danas preovladava. Ljudi koji su prošli takvo iskustvo, često se osećaju neshvaćenim odnosno neshvaćenim ozbiljno. Čak i danas, mnogi naučnici se boje, čak i razmotriti istraživanje tih fenomena, zbog straha od ugrožavanja svojih karijera, jer su neki, koji su to pokušali, bili izbačeni iz naučne zajednice.

Na sreću kvantna nauka je prisilila naućnike na promenu svojih umova u pogledu te teme, pa je nastalo pozitivnije stanovište u zadnja dve decenije. Naučni tabu je konačno slomljem, zahvaljujući i ljudima, kao što je Edgar Mitchell, a svest je postala konačno ozbiljan predmet naučnog istraživanja. U ovom poglavlju pružićemo vrlo interesantne naučne uvide u enigmu ljudske svesti.

Kvantni mozak

Možda je najteže pitanje ikada postavljeno u nauci, ono što se naziva "teškim problemom" ili "problemom povezivanja". Radi se o problemu suočeljavanja nematerijalnog sveta naših misli i osećaja sa materijalnim svetom našeg tela. Emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osećaji (nematerijalni svet) se direktno reflektuju u fiziologiji našeg tela (materijalni svet).

Na primer, kada se nematerijalna misao pojavi u mozgu o dizanju ruke, trenutno mozak pokreće proizvodnju neurotransmiterskih glasnika, koji se pronose nervnim sistemom. Elektronski impulsi se šalju mišićima u ruci što će konačno biti odgovor na početnu misao.

Kako je to uopšte moguće? Kako može nešto nematerijalno, kao misao imati stvarno primetno fizičko dejstvo? A to se događa stalno u našem telu!

Od kada je Dekart odlučio odvojiti telo od uma, najverovatnije nećemo dobiti odgovore iz Newton-ove fizike. Pa kako se onda može preći most između nematerijalnog sveta uma i materijalnog sveta tela? Možda možemo dobiti odgovore od kvantne fizike?

Totalitet spoljašnje realnosti, koju percipiramo mozgom dolazi od pet čula, sluh, miris, ukus, dodir i vid. Prema filozofu Immanuel Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi razlikovati između noumenalnog (umnog, svesnog) sveta, sveta po sebi (daß Ding an sich) i fenomenskog sveta, kakvog ga percipiramo. Ono što je Kant mislio je nemogućnost direktne percepcije sveta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja čula. Kakva je spoljašnjia realnost niko nezna, upravo zato što ga nikada ne možemo percipirati direktno. Može se postaviti i pitanje postoji li uopšte fizička realnost.

Kant je, međutim, verovao u stvarnost fizičke realnosti, kao izvora naših percepcija. Immanuel Kant je tvrdio, kako sve što znamo o svetu je samo interpretacija našeg mozga. Kako bi se uverili u ono što kaže Kant, pokušajte izbrojati crne točke na sledećoj slici:

Nemojte reči kako niste uspeli! Naravno niste, jer nema crnih tačaka na slici! Vaš je mozak zamislio crne tačke, koje ste videli kako skaču natrag napred!
Translacija mozga od spoljašnjih nadržaja vizuelnog cortex-a u sliku koju zadržavate u glavi podstiče kompletno od spoljašnjih mustri elektromagnetnih talasa. Možda o tome niste nikada mislili na taj način, no crvena boja ne postoji! Crvena boja je subjektivna konstrukcija onog, što je samo elektromagnetni talas sa određenom frekvencijom, amplitudom i fazom. Insekti sa samo dva tipa pigmentskih perceptora boja imaju kompletno drugačiju subjektivnu predstavu te iste boje, koju mi nazivamo crvenom, jer je ne mogu videti, pa će je percipirati kao crnu. Čak ne znamo ni kako ostatak čovečanstva percipira crvenu boju!

To je Immanuel Kant mislio rekavši, kako verovatno, ne možemo videti noumenalni svet, svet sam po sebi, jer vidimo samo svoju ličnu verziju, interpretaciju realnosti koja je tamo spolja. Svakako je ta verzija ograničena, jer percipiramo tek nekoliko procenata od celog spektra postojeće elektromagnetne energije.

Naučili smo u školi kako je naš mozak neka vrsta super kompjutera sa velikim brojem neurona, koji šalju impulse prema sinapsama, obrađujući vibracijske informacije primljene od pet čula. Naše su misli lične i pretpostavlja se, kako niko drugi, osim nas, nema njima pristupa. Naše su memorije ugravirane u sive ćelije, koje konstituišu mozak. To je ono, što je većina ljudi naučila u školama i u to se još uvek danas veruje.

Nauka je prilično napredovala, od vremena prašnjavih starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantna nauka za objašnjavanje svesti.
1920 je Wilder Pinfled je verovao kako se memorišu podaci slično kompjuteru specifične lokacije memorije. Karl Lashley je tražeći engrame (fizikalne promene u memorijskim ćelijama mozga) u eksperimentima na pacovima pronašao, kako se memorisano uopšte ne smešta na dedicirane lokacije unutar mozga. Zato što je skladište memorisanog, distribuirano po celom mozgu, a svaki deo sadrži kompletno sećanje (sve memorisano), moguće je objasniti zašto ljudi sa disfunkcionalnim područjima u mozgu ipak zadržavaju svoja sećanja.

Taj aspekt memorije mozga, 'deo sadrži celinu', podstakao je Stanford-skog neurofiziologa Karl Pribram-a, dok je učio holografiju 1960, na novo objašnjenje odlaganja(memorisanja) sećanja, verujući da mozak odlaže memorisano, kao mustru talasne interferencije, kao hologram. Hologram je trodimenzionalna slika, koja je odložena na dvo-dimenzionalnu fotografiju kao talasna mustra. Konstruiše se delenjem koherentnog laserskog zraka u dva zraka korišćenjem ogledala. Ta se dva zraka snimaju, kao mustre interferencije talasa na foto- osetljivu ploču, gde se predmet fotografiše jednim raspršenim zrakom i drugim koji dolazi izravno na ploču. Kada se gleda na normalnom dnevnom svetlu, hologram nema smilsa, sadrži samo zamućene krugove! Međutim kada se hologram prosijava laserskim zrakom, pojavljuje se tro-dimenzionalna slika originalnog predmeta, koja se može gledati iz više uglova. Tro-dimenzionalna slika izgleda kao snimani objekat, koji lebdi u vazduhu.

Danas se smatra, kako moždane memorije sadrže podatke, na isti način na koji hologram čuva sliku. Holografsko čuvanje sećanja može se objasniti i ogroman kapacitet memorije mozga, koji je reda veličine 10 biliona bitova informacija u prosečnom trajanju života. Hologramima se takođe dobro objašnjava, vrlo brzi način upravljanja pristupom i prizivanjem stvari iz ogromnog repozitorijuma informacija. U treptaju oka prepoznajemo lica nekoga, koga nismo videli godinama čak i ako je facijalni izraz osobe ostario. Holografske slike se mogu lagano uporediti i proveravati identičnost, iako one nisu potpuno iste.

Pribram je pokazao, kako se, ne samo memorijski, već i svi naši kognitivni procesi, miris, ukus, sluh i vid mogu objasniti holografskim principima. Uzmimo na primer vizualnu percepciju. Po trenutnom stanovištu nauke, slika sveta se projektuje kroz prizmu oka na platno, retinu na pozadini oka i ta se slika nekako 'digitalizuje' mozgom, koji ćuva piksele (podatke o tačkama slike).

Pribram je dokazao kako se dedukovane nervne ćelije u oku odzivaju na određene frekvencije elektromagnetnih talasa, koji udaraju u oko. Slika se smatra skupom frekvencija, a ne skupom pojedinih točaka ili piksela (pixel-a). Možemo se sada pitati, kako slika može sadržavati frekvencije? U procesu nazvanom Fourier-vim transformacijama, prostorne informacije se mogu preslikati u frekventni spektar. Jean Fourier je dokazao, kako se bilo koja vrsta talasnog oblika može konstruisati iz čistih sinusoidalnih talasa. Kada se više sinusoidalnih talasa različitih frekvencija, faza i amplituda superponira, može se konstruisati bilo koja vrsta talasnog oblika. Proces određivanja konstitutenata talasa se naziva spektralnom analizom i matematički je opisan inverznom Fourier-ovom transformacijom. Inverzna Fourier-ova transformacija se sada koristi za stvaranje originalnog talasa iz spektruma sinusiodalnih talasa. Fourier-ove transformacije se mogu primeniti i na dvo-dimenzionalnu prostornu informaciju. Ono što je pronašao Pribram, govori o tome kako cortex mozga izvodi Fourier-ove transformacije na vizualnoj slici u oku i distribuira konstituirajuće frekvencije slike preko svih neurona u mozgu. Tako se slika stvarno internalizuje i memoriše, kao mustra interferencije talasa, jednako tako, kao što hologram čuva sliku.

Originalno se sećanje može rekonstruisati iz holografske predstave inverznom Fourier-ovom transformacijom, čime se dobij slika unutar glave.

Konstruisanje slike iz spektra pojedinačnih sinusoidnih frekvencija je tehnika, koju koriste i MRI skeneri (Magnetic Resonance Imaging - Slikanje magnetskom rezonancom) u medicini. MRI skener, takođe koristi Fourier-ove transformacije za konstruisanje holografskih slika skeniiranog tela pomoću pobuđenih vodonikovih atoma u molekulima vode tela. MRI tehniku je razvio Walter Schempp, kasnije doprinevši kvantnoj teoriji mozga, tvrdnjom, kako sećanja nisu u stvari sačuvana unutar samog mozga, već u tkivu prostora, fizičkom vakumu. Mozak je jednostavno alat za čuvanje i čitanje iz fizičkog vakuma, gde se holografska sećanja u stvari ćuvaju kao talasne mustre. (2)
Kada se kombinuje holografska teorija mozga Karl Pribram-a sa teorijom David Bohm-a, po kojoj je celi svemir samo ogromni hologram, dobićemo interesantno stanovište o realnosti, nazvanom holografska paradigma. U holografskoj paradigmi, svemir se smatra samo ogromnim repozitorijumom elektromagnetskih frekvencija koje kodiraju višestruke nivoe realnosti.

Mozak korišćenjem Fourier-ove analize, dekodira jedan kanal, iz mnoštva elektromagnetskih frekvencija u svemiru, i iz njega konstruiše našu unutrašnju prezentaciju realnosti. Mozak nam je ograničen, jer može primati samo ograničeni raspon frekvencija iz spoljašnjeg sveta, pa zato prima samo ograničeni opseg realnosti. Mogli bi reći, kako se mozak podešava na jednu realnost, kao što se radio podešava na jednu stanicu.

Mislimo, kako se krećemo kroz kruti svet slika, koje percipiramo mozgom, no temeljna bi istina mogla biti, kako jednostavno dekodiramo samo jednu realnost od mnogih paralelnih svetova.

Holografska paradigma rešava mnoge misterije, uključujući i paranormalne fenomene, jer su pojedini mozgovi samo deo celine, univerzalnog mozga. Svi mozgovi u holografskoj paradigmi su beskonačno povezani, pa paranormalne informacije (telepatija) mogu lagano teči od jednog do drugog mozga.

Stuart Hameroff i Roger Penrose su doprineli kvantnoj teoriji mozga, prezentiranjem modela mozga utemeljenog na kvantnoj kompjutaciji. Oni veruju, kako naš mozak obrađuje informacije iz neurona, ne samo u klasičnim stanjima, već može isto tako koristiti i u kvantnim stanjima. Kvantna stanja unutar mozga su vrlo dugo smatrana apsolutno nemogućim, jer je mozak bio preveliki, previše vlažan i previše topao za održavanje kvatnih stanja, koja su do tada viđena samo u laboratoriji u izolovanim i kontrolisanim situacijama na subatomskom nivou. Hameroff međutim, sada veruje, kako je pronašao sastavni blok, qu-bit kvantne kompjutacije u mozgu. Identifikovao je sićušne valjke (cevi), nazvane mikrotubul-ima koje sačinjavaju cito-skelet ćelije. Citoskelet je skelet koji ćeliji daje njenu strukturu, on je skela ćelije. Osim što daju strukturu ćeliji, mikrotubule su i transportacioni cevovodi za sve vrste hemijskih spojeva koje koristi ćelija. Hameroff naglašava, da citoskeleton može imati i neuralnu funkciju, pa su možda naprednije od samih neurona. Neuralna funkcija citoskeletona može objasniti i zašto jednoćwlijski organizmi mogu izvoditi inteligentne zadatke. Iako jednoćelijski organizmi nemaju neuralne mreže, ni neurone a ni mozak, imaju neku primitivnu formu svesti, jer mogu izvoditi inteligentne zadatke kao što je plivanje, hranjenje i parenje!

Ljudi imaju mozak, koji se sastoji od neurona, međusobno povezanih dendritima i sinapsama, čineći centralni nervni sistem. Unutar nervne ćelije nalazimo citoskeleton izgrađen od mikrotubula. Same mikrotubule su izgrađene od tubulina, proteina sa heksagonalnom strukturom. Tubulin unutar mikrotubule neurona je qu-bit mozga, kako je to indentifikovao Hameroff.

Klasična interpretacija neurobiologije je počivala na koncentracijama različitih iona, koji su nosili impulse u i iz centralnog nervnog sistema, i koji su bili odgovorni za sve informacije obrađivane u nervnom sistemu kao celini.

Hameroff je međutim uočio da mikrotubule sadrže visoko koherentno svetlo (laser sličan svetlu), te kako bi to svetlo moglo igrati važnu ulogu u obradi informacija u mozgu. Fritz Popp je već otkrio kako ljudsko telo emituje biofotone. Popp je otkrio, kako bi se biofotoni mogli detektovati ne samo iz ljudskog tela, već i iz svih bioloških formi života, verujući ,kako je izvor emisije tih biofotona povezan sa DNA.
Hameroff je pronašao koherentne biofotone unutar mikrotubula u kvantnim stanjima. Drugim rečima, biofotoni su bili koherentni i kvantno isprepleteni. Mikrotubula je ispunjena sa molekulima vode, koje su visoko koherentno uređene, pa Hameroff veruje, kako ta uređena voda igra značajnu ulogu u sprovođenju biofotona kroz mikrotubule.

Kada biofotoni prolaze mikrotubulama, dolaze do sinapsi neurona te se kreću dalje do sledećeg neurona. Na taj način mogu mikrotubule delovati kao sistem žica za koherentno svetlo u mozgu, u stvari u celom telu. Implikacija toga je neograničavanje inteligencija samo na mozak, već i na sve ćelije tela, koje participiraju u istoj svesnoj svesti.

To može objasniti holističku prirodu svesti, pri čemu naše misli i osećaji deluju u jedinstvenom skladu. Zamislite šta se dešava, kada ste ludo zaljubljeni i osoba koju volite odjednom iskoči ipred vas. Celo telo i mozak će se trenutno odazvati i skladnom jedinstvu. Oči će se širiti, srce će početi brže da lupa, disaćete brže, narašće nivo adrenalina, a osetićete leptire u svom stomaku, dok će vam se kolena početi tresti i sve to istovremeno. Jedinstveni odziv tela u jednom jedinom trenutku se šalje po celom telu neuralnim Internetom 'mikrotubulnim' ožičenjem kao koherentni talas svetla, koji povezuje sve ćelije tela.

Hameroff-ov partner, matematičar Rogers Penrose je razvio novu varijantu kopenhaške interpretacije kvantne fizike, kolaps kvantnog talasa svesnim posmatranjem. Penrose predlaže objektivnu redukciju (redukcija je sinonim za 'kolaps kvantnog talasa'). Objektivna redukcija (OR) poziva kolaps kvantnog talasa bez ljudskog svesnog posmatranja, jer se ona događa, kada se dosegne 'određeni prag' onog što on naziva kvantnom gravitacijom.

Kvantna kompjutacija širom mozga, koristi mehanizam povratne veze od čulnih ulaza organizma, pa je to razlog održavanja kolapsa kvantnog stanja u mikrotubulima, nazvanog Dirigovana Objektivna Redukcija (Orch OR). Klasično stanje čulnih ulaza, diktira, upravlja kvantnom kompjutacijom pomoću petlji povratne veze.
Hameroff model kvantnog mozga traži napominjanje kako se svest, naše misli i osećaji događaju u qubit-ima unutar mikrotubula unutar neurona mozga. Drugim rečima naše su lične misli, samo kolaps univerzalnih misli.

Model kvantnog mozga, koji samom svemiru daje fundamentalna svojstva proto - svesti!
Upravo ta proto svest ili univerzalna svest (misli svih misli) kolabiraju u našu pojedinačnu svest u qubit-ima mozga. To se događa prosečno sa ritmom od 50 kolapsa u sekundi, što odgovara moždanoj talasnoj frekvenciji od 40 Hz-a. Naša svesnost unutarnjih misli i osećaja je konstruisana kao filmska sličica u pokretnom filmu sa brzinom od 40 sličica u sekundi iz univerzalne svesti.

Hameroff i Penrose ukazuju kako je njihov model Orkestrirane Objektivne Redukcije (Orch OR) kvantne obrade u umu konzistentan sa duhovnim učenjem Budizma, Hinduizma i Kabbalah, koje sve podučavaju postojanje univerzalnog uma.

Sada imamo model mozga koji tvrdi da svest nije epifenomen, rezultat aktivnosti mozga, već da se mozak mora smatrati velikom antenom ili prijemnikom univerzalne svesti, koja je sve prisutna u svemiru!

Kvantna teorija mozga ima danas mnogo oponenata i još je u povoju, no već je privukla mnogo pažnje i možda će jednog dana postati opšte prihvaćenim načinom na koji mozak funkcioniše. (3)

Ljudska namera

Dr. William Tiller je profesor na Stanford Univerzitetu i su-osnivač Instituta noetičkih nauka, kao I Akademije parapsihologije i medicine.

Veći deo svoje karijere je bio profesor na odseku 'Nauka o materijalima i inžinjerstvu' na Stanford Univerzitetu i njegovi mnogi predmeti su bili metalurgija, rast kristala, poluvodonični materijali, itd. Međutim 60-tih je počeo potpuno novu karijeru u predmetu, koji ga je uvek interesovao, proučavanju paranormalnih i neobjašnjenih područja ljudske svesti. Njegovo istraživanje je bilo usmereno na premoštavanje jaza između nauke i duhovnosti. Zato je usvojio stroge naučne protokole u svom istraživanju, kako bi mogao ozbiljno privući pažnju drugih naučnika.
Postao je zainteresovan za proučavanje istančanih energija, energija kao što je Reiki energija, koju koriste duhovno naklonjeni u lečenju ljudi, a koja se trenutno ne može objasniti naučnim shvatanjem.

Dr. Tiller je razvio ultra-osetljivu vrstu Geiger brojača za merenje istančane energije, koju emituju ruke Reiki majstora i demonstriraju postojanje energetskih polja, koja nisu u elektromagnetnom spektru. Taj je eksperiment bio pozitivni podražaj Reiki zajednici, koja je tako dobila naučnu potvrdu stvarnosti i merljivosti Reiki energetskih polja. U svom je istraživanju, profesor Tiller uočio je kako,intencija lečenja poslata rukama Reiki praktičara imala presudno dejstvo na merenom energetskom izlazu.

Iz tih je eksperimenata zaključio, kako ljudska namera preko naših misli i osećaja ima merljivi učinak na fizičku realnost.
Testirao je i Qi Gong majstore i našao, kako njihove ruke imaju lekoviti magnetizam ekvivalentan magnetu od 20.000 gausa. Njihova unutrašnjost ruke raširenih prstiju je emitovala zrak infracrvene radijacije (1 do 4,5 mikrona talasne dužine), koja je imala lekovito dejstvo.

Tiller je radio serije eksperimenata, kako bi proučavao dejstvo ljudske namere, korišćenjem preciznih naučnih protokola. Izgradio je dedicirani uređaj nazvavši ga IIED - Intention Imprinted Electric Device, koji je zračio vrlo slabu elektromagnetnu energiju, manje od miliontine Wat-a. Molio je četiri istrenirana čoveka, koji su odlazili u duboko stanje meditacije, da utiskuju nameru nadolazećeg eksperimenta na IIED.

Sledio je dvostruko-zatvoreni eksperiment, koji je sproveden sa dva identična IIED uređaja, jedan, koji je bio utiskivan meditativnim procesom i drugi koji je bio ostavljen nedirnut. IIED uređaji koji su utiskivani, su bili smešteni u odvojene sobe ispred subjekata.

Dobijene su sledeće promene (statistička slučajna promena p < 0,001):
• kiselost (PH) vode bi se intencijama podizala ili spuštala za jednu PH jedinicu
• aktivnost enzima (ljudske) jetre se mogla podizati za 15 - 30%
• ritam rasta larve muve se mogao povećati za 25%.

Mereni rezultati su bili visoko značajni, uz verovatnost slučajnog pojavljivanja manjom od jedan u 1000.
Sa tim eksperimentima William Tiller je dokazao jednom i zauvek, kako naše namere imaju stvarno merljivo dejstvo na fizičku realnost. Nakon kontirnuiranog testiranja 3 - 4 meseca, uočio je kako se nameravano delovanje u eksperimentima nastavljalo i onda kada je IIED bio uklonjen iz sobe. Nekako je soba - laboratorija u kojoj se izvodio eksperiment postala kondicionirana. IIED uređaj više nije bio potreban za postojanje istog dejstva.

Eksperimenti William Tiller-a mogu biti posredna indikacija, da naše molitve, mogu imati stvarno dejstvo, koji su odgovor na njih. Tiller misli kako mesta gde se ljudi skupljaju, sa svojim pozitivnim namerama, kako bi molili za bolja vremena, mogu postati permanentno kondicionirana i postati svetim mestima, nakon godina i godina utiskivanja sa istim namerama.

Objasnio je učinak kojeg je merio tvrdnjom, kako se stanje fizikalnog vakuma u sobi, gde je održavan eksperiment na neki način promenjen. U svom normalnom stanju fizikalni vakum sobe je energizovan, haotičan i slučajan. Međutim, utiskivanjem svojih namera, energetski se red u fizikalnom vakumu, može značajno i permanentno promeniti (Za više informacija o fizikalnom vakumu i energiji koju sadrži, videti sledeće poglavlje). (4),

Hado učinak

Japanski istraživač dr. Masaru Emoto, šef Hado instituta u Tokiju je demonstrirao najuverljivije i zastrašujuće iznenađujuće učinke, koje ljudska svest može imati na fizičku realnost.

Dr. Emoto je otkrio dejstvo na vodu, koga je nazvao 'Hado' dejstvo. Opisuje ga na sledeći način. "Hado je mustra intrinsičnih vibracija na atomskom nivou u svoj materiji, najmanja jedinica energije. Njena je osnovica energija ljudske svesti'.
Napisao je knjigu 1999.g. pod nazivom "Poruke vode", prodatu u milionima primeraka već širom planete i koja je prevedena na mnoge jezike (hrvatski prevod je objavila izdavačka kuća v|b|z Zgreb, 2005. pod nazivom "Poruke skrivene u vodi"). Njegova predavanja i seminari širom sveta, kao i u živo izvođenje eksperimenata demonstriraju 'Hado' dejstvo vode. Reč 'Hado' je sada reč uzrečica u Japanu. Ljudi je koriste,kako bi izrazili vibracije mesta ili osobe, "ovo mesto nema ‘Hado'" ili "danas mu je niski Hado"!

A sva ta buka zbog kristalizovane smrznute vode? Što je u stvari otkrio?
Dr. Masaru Emoto je izveo seriju eksperimenata u kojima je dokazao, kako naše misli i osećaji utiču na našu fizičku realnost. Voda je bila predmet njegovog istraživanja odnosno proučavao je kristale leda vode. Koristio je sve vrste vode iz različitih mesta širom sveta, proučavajući, kako vode formiraju kristale leda. Uočio je, kako se jako zagađene vode uopšte ne kristalizuju, a čiste mineralne vode stvaraju prekrasne kristale leda, kada se zamrznu.

Do sada je sve dobro, jer su rezultati očekivani. Međutim, na svoje čuđenje je otkrio povezanost formi kristala sa svojim raspoloženjem. Počeo je eksperimentisati sa čistom vodom iz vodovoda, kojoj je slao sve vrste emocionalnih misli i osećaja u uzorcima vode, pre nego ih je zamrznuo. Sa iznenađenjem je video, kako je voda reagovala na njegove intencije. Kod negativnih misli i osećaja nisu formirani predivni kristali leda, već neki ili haotične forme ili uopšte nikakvi. Međutim, uz slanje vodi misli i osećaja ljubavi pre zamrzavanja, bili su formirani najlepši i pravilni, izuzetno organizovani kristali. U sledećim je eksperimentima nalepio različite natpise na boce sa vodom kao "Ljubav, Bog" i "Mržnja i đavo", a kristali su opet reflektovali nameru reči, koje je stavio na bocu sa vodom.

Zatim je eksperimentisao sa svim vrstama muzike, kako bi uvideo dejstvo na kristalizaciju. Muzika je prirodno izražavanje vibracijama, pa stoga više nije bilo iznenađenja, kada se nežna klasična muzika drugačije reflektovala na kristale od agresivne ljute tvrde rock muzike.

Hado teorija dr. Emoto-a tvrdi, "Pošto su svi fenomeni na rezonantnoj frekvenciji srca, promenom vibracija možemo menjati supstancu". Tako na primer, ako želimo promeniti unutrašnju vibraciju recimo zagađene vode, možemo koristiti svoje pozitivne namere za čišćenje vode!

A to upravo sada i rade dr. Emoto i njegovi 'sledbenici'. Širom sveta se održavaju Hado pročišćavajući rituali za čišćenje reka, jezera i okeana. Prvi je put javno demontriran Hado učinak, kada je okupio mnoštvo od 350 ljudi oko japanskog najzagađenijeg jezera, Biwa, 25.07.1999. Zagađena je voda zastrašujuće zaudarala, zbog algi 'Kokanada', koje bi svake godine prekrile jezero! U organizovanom okupljanju, mnoštvo ljudi je projektovalo svoje pozitivne intencije, kao laserske zrake na zagađenu vodu.

Uzorci vode su uzeti pre i posle ceremonije i utvrđeno je dramatično poboljšanje strukture vodenih kristala. Mesec dana nakon ceremonije, pojavio se novinski članak u uticajnim Kyoto Shinburn novinama. Članak je tvrdio, kako se te godine "poboljšalo širenje vodenih algi uz nestanak smrada". (5)

Meditiranje i molitva

Maharaishi Mahesh Yogi poučava transcedentalnu meditaciju (TM), formu meditacije, koja one koji teže duhovnosti, odvodi u viša stanja svesti. Njegovo sadašnje boravište je u šumama Voldrop u Holandiji. Odabrao je to mesto prema njegovim rečima, jer mesto ima pozitivne vibracije. Sledbenici Maharishi-a sve više uključuju dobro naučno obrazovane ljude, koji su shvatili kako Maharishi meditacije pozitivno deluju na svetski mir. Zbog toga je to, nauku I vodilo primoranom razmenjivanju zapisa sa Istočnim duhovnim učenjima, dajući im novu uverljivost.

Transcendentalna meditacija (TM) je postala vlo popularna širom sveta, posebno nakon što su Beatles-i posetili Maharishi-ja 60-tih godina. Mnogi poslovni menadžeri koriste TM kao terapiju za oslobađanje od stresa.

Ekstenzivna istraživanja su sprovođena o dejstvu TM-a, koja su pokazala kako je meditiranje velike grupe ljudi, moglo smanjiti broj zločina u velikom gradu. Nakon što su prestali, broj se opet povečao, do uobičajenog prosečnog nivoa. To je dejstvo postalo poznato kao Maharishi dejstvo, a više je istraživanja dokazalo njegovo postojanje.

Mnogo ljudi moli za svoje voljene, kada su ozbiljno bolesni. Nadaju se, kako će ih čuti božanska sila i respektovati njihove molbe, verujući kako mogu i samim namerama na udaljenosti izlečiti odnosno pomoći pacijentima. Tri medicinska istraživanja Centra za nauku zdravlja Univerziteta u Texas-u iz San Antonio-ja su objavila rezultate o ulozi molitve, u leto 2004.

Grupa od 86 ljudi, bez svog prethodnog znanja o dvostruko slepom eksperimentue bila raspoređena ili u grupu koja je lečila molitvom ili u kontrolnu grupu. Dobrovoljci koji su molili ,znali su samo imena i zdravstvene probleme ljudi, koji su im bili pridruženi. Osam dobrovoljaca iz lokalne grupe molitve je molilo dva puta dnevno u trajanju od najmanje 3 minute.

Nakon jednog meseca, kompletirani su podaci za objavljivanje:
• velika količina bola je bila značajno niža u grupi za koju se molilo od bola u kontrolnoj grupi
• pacijenti sa najitenzivnijim verovanjem u molitvu su imali najbolje rezultate poboljšanja,uspoređujući ih sa kontrolnom grupom.
• pacijenti sa nižim nivoom verovanja u moć molitve su imali značajno manje fizičko poboljšanje.
Istraživanje je pokazalo dve stvari:
• molitva ima stvarno merljivo dejstvo na pacijente za koje se molilo.
• uverenje pacijenta o tome da molitva može da pomogne ili ne, ima merljivo dejstvo na rezultate same molitve. (6)

Moć uma za lečenje

Ako je iko u zadnjoj deceniji imao veliki uticaj na holističku medicinu, onda to mora biti doktor Deepak Chopra. Rođen je i odgajan u Indiji, sa medicinskom edukacijom u SAD-u. Nakon ličnog sastanka sa Maharishi Mahesh Yogi-jem, koji ga je nagovorio na proučavanje 4.000 godina stare tradicionalne indijske Ayurveda-e. Ayurveda je sanskrit reč za 'Nauka o životu'. Nakon tog sastanka,otišao je na voz,gde je sreo prijatelja koji mu je uručio knjigu o Ayurvedi. Jedan i jedan su dva, pa je Deepak u tome prepoznao poruku. Nakon čitanja knjige, uverio se kako u Ayurvedi ima mnogo više, nego se uobičajeno verovalo na Zapadu. Doktor Deepak Chopra je postao frustriran svojom medicinskom karijerom, jer je mogao učiniti tako malo, za svoje pacijente obolele od raka. Njegov pacijent sa dijagnostikovanim rakom pluća je dobio medicinski savet, da treba da prestane sa pušenjem, na šta je odgovorio: "Hvala vam doktore i moja tašta može dati takav savet, pa ga ne naplaćuje 50 dolara!"

U svojoj knjizi "Kvantno lečenje - Quantum Healing, istraživanje granica medicine uma/tela", doktor Chopra objašnjava odnos kvantne fizike i Ayurvede. Ona podučava, kako je sve što postoji duh, pa je tako i telo kreirano duhom i umom. Sa takvim razmatranjem i um mora imati svu moć izlečenja tela. Treba uočiti, kako time nema nikakvog 'teškog problema' za rešavanje u Ayurvedi, jer jednostavno nema mosta, koga treba preći između nematerijalnog i materijalnog sveta, zato što nema ni dualiteta uma i tela.

Deepak Chopra smatra, kako naše najdublje misli i osećaji igraju značajnu ulogu u lečenju pacijenta. To je bilo ozbiljno potcenjivano u zapadnoj medicinskoj praksi. Telo konstantno reciklira svaki atom svake ćelije. U jednoj godini telo se kompletno obnovi, a svaki atom svake ćelije zameni. Onda šta zapravo drži tumor na svom mestu ako se celo telo obnovi svake godine? Deepak objašnjava, kako nacrt za stvaranje fiziičkog tela leži u istančanom kvantnom telu.Sve dok se bolest ne ukloni iz kvantnog tela, nacrta, telo će nastavljati rekonstruirati telo zajedno sa tumorom.
Um ima sposobnost proizvodnje svakog leka, koga Hoffman La Roche prodaje, kaže Deepak, samo je taj lek besplatan, te što je najvažnije, taj je lek u najčistijoj formi i savršeno doziran.

Sposobnost uma za lečenje tela se može objasniti dobro poznatim placebo efektom, efektom gde se pacijent izleči svojom sopstvenom sugestijom, jer mu je predstavljen lažni lek. Ta bi sposobnost uma za lečenje tela, mogla biti uzrokom za čudotvorna, spontana povlačenja raka, o kojima se tako često izveštava u medicinskim podacima, a za koje nema medicinskog objašnjenja. Nocebo efekat je suprotan placebo efektu, to je negativni efekat, koji lekarske dijagnoze imaju na lečenje pacijenta. Zato je odnos doktor-pacijent od velike važnosti u procesu lečenja. Zapadni etički kod, po kom pacijent ima pravo da zna , svoje medicinsko stanje u svim slučajevima, je međutim nedostatak. Kada doktor daje pacijentu dijagnozu o "neizlečivom raku", u stvari ga osuđuje na smrtnu presudu. Dijagnoza 'neizlečiv' ubija pacijentovu zadnju nadu u izlečenje i zajedno sa tim i njegove mentalne sposobnosti za samo-izlečenje, nezavisno o tome kako će verovatno zbog toga imati i mentalni šok. (7)

Kolektivna svest

Postoji li nešto kao kolektivna svest, svest koju dele svi ljudi na Zemlji? Psiholog Carl Jung je špekulisao o deljenju zajedničkih podsvesti: No da li bi se moglo to naučno dokazati?

Na prestižnom Institutu za istraživanje anomalija iz Princeton-a (Princeton Anomalies Research Institute - PEAR) su uvereni u postojanje kolektivne svesti, u stvari oni kontinuirano monitoriraju celi svet, pa tako i sada dok čitate ove reči! Već neko vreme u Printon-u, profesor Robert Jahn i kolege sprovode serije laboratorijskih eksperimenata, u pokušajima dokazivanja ili obaranja postojanja psihokineze (PK), sposobnosti uticanja mislima na nežive objekte. PK je postala popularna javnim nastupanjem Uri Geler-a, koji je tom prilikom savijao kašiku. U Princeton-u prilaze PK-u vrlo ozbiljno, sa željom testiranja postojanja tog fenomena.

Koristili su RNG uređaje za tu svrhu. RNG - je generator slučajnog šuma (Random Noise Generator), uređaj koji generiše u skladu sa principom neizvesnosti kvantne mehanike potpuno slučajan šum. Taj se šum pretvara u binarna stanja, 1 ili 0. Kod slučajnog šuma se očekuje 50-50 šansa pojavljivanja i jedinica i nula, proizvedenih RNG uređajem. Participanti u izvođenim eksperimentima u PEAR Institutu su bili zamoljeni mentalno uticati na rezultat generisanja RNG brojeva. Participanti su bili obični ljudi i nisu imali nikakve poznate psihičke sposobnosti. Međutim, u PEAR Institutu je bilo uvek iznova dokazivano, postojanje sposobnosti 'uma nad materijom', jer bi se 50-50 RNG rezultat mogao umom značajno promeniti.

Radili su testove više od decenije, testirajući stotine ljudi u hiljadama eksperimenata, da bi zaključili, kako je PK realnost. Zaključili su čak, kako su PK sposobnosti do određene mere prisutne u svakom čoveku. Njihovim participantima nisu bile poznate nikakve paranormalne sposobnosti. U Princeton-u su postali tako uvereni u realitet PK-e, da sada traže teorijsko objašnjenje. Dr. Jahn je, citirano prema Sunday Telegraph-u od 18.11.1997. rekao:
“Više nema smisla dodatno prikupljati podatke. Postavljamo eksperimente, kako bi bolje shvatili te fenomene."

Na skoro 30 dodatnih univerziteta u svetu instalirani su RNG uređaji i spojeni preko Internet-a. Sledeća stvar, koju PEAR želi testirati je postojanje ljudske kolektivne inteligencije. Projekat je nazvan "Projekat Globalne Svesti", a RNG uređaji su korišćeni za slanje svojih rezultata Internetom u centralni kompjuter u Princeton-u.
Ovo je istraživanje dokazalo registrovanje RNG uređaja šokantnih globalnih događaja, koji bi kolektivno pokretali mase. Nekoliko tih događaja su sahrana princeze Dijane, presuda u Simpson slučaju i nedavni 9/11 napadi na New York. Svi su ti događaji pokazivali merljivo i značajno odstupanje od očekivanih 50-50-tnih distribucija šansi. U slučaju 9/11 napada na tornjeve blizance, RNG uređaji su čak registrovali odstupanja i pre stvarnog napada! (8)


RNG zapisi na dan kada su srušeni tornjevi blizanci
(Uljudnošću Roger Nelson-a iz Global Consciousness Project)
(8)

Psy eksperimenti

Russel Targ i Harold Puthoff su 70-tih izveli niz eksperimenata, kako bi pronašli postojanje mogućnosti telepatskog prenosa slika između pojedinaca. Koristili su odašiljače i primaoce, stvavivši ih u odvojene elektro-magnetski izolovane komore. Odašiljalacje bio izložen bljeskovima svetla neregularnih intervala. I odašiljalac i primalac su bili povezani sa uređajem, koji je registrovao njihove moždane talase, njihov elektroencefalogram (EEG). Bljeskanje svetla je očekivano bilo registrovano na moždanim talasima. Onda je primalac bio zamoljen da prima slike odašiljaoca. Nakon nekog vremena je primalac počeo primati bljeskove, koji su prikazivani odašiljaocu. Ista se mustra pokazivala i na primaočevom EEG-u, iako su se nalazili u odvojenim i elektromagnetski izolovanim sobama.

Russel Targ i Harold Puthoff su reprodukovali ranije testove Jacobo Grinberg-Zylberbaum-a s Nacionalnog univerziteta u Meksiku, izvedenih sa više eksperimenata tokom pet godina. Jacobo Grinberg-Zylberbaum je stavio svoje participante u zaštićeni Faraday-ev kavez. Pre bilo kog testa, participanti su bili zamoljeni da meditiraju dvadeset minuta. Nakon toga su smešteni u Faraday-ev kavez i povezani na EEG merni uređaj. Odašiljalac je bio izložen seriji od barem stotinu podražaja u rasponu od intenzivnih bljeskova svetla, do jakih zvučnih i električnih šokova stavljenih između kažiprsta I do-malog prsta .

Grinberg-Zylberbaum je dokazao, kako su se u 25 % slučajeva podražaji dati odašiljaocu prenosili primaocu i pokazivali u kasnijem EEG-u kao potencijal, koji je bio koherentan sa potencijalom u odašiljaočevom EEG-u. Slični rezultati bi mogli biti ponovljeni i kasnije sa istim participantima. Kada se isti test sprovodio međusobno ‘zaljubljenom’ paru, moždani zalasi EEG-a su pokazivali izvanrednu koherenciju čak i kada nije bilo podražaja. Par bi rekao, kako su imali jak osećaj povezanosti i jednosti.

Ti eksperimenti su dokazali fizičko predstavljanje, osećaja povezanosti, razdvojenih mozgova, razdvojenih osoba. Ako se stvarno možemo povezati sa drugom osobom, kako to pokazuje prikazivanje moždanih talasa jedne osobe u moždanim talasima druge osobe, možemo se početi pitati o sopstvenoj individualnosti, sopstvenom odvojenom egu. Gde on počinje i gde se završava?

Ovi eksperimenti podržavaju Hameroff-ovu teoriju proto-svesti kvantnog mozga, koja se prima umesto da se proizvodi u mozgu. Pitanje je, dakle imamo li odvojeni ego ili je on neka vrsta iluzije?(9)

Radeći za Agenciju obrambene špijunaže - Defense Intelligent Agency (DIA) SAD-a Russel Targ i Harold Puthoff su kasnije izveli veliki broj psy eksperimenata u području špijunaže, nazvanom 'udaljeno gledanje - remote viewing'. Cilj je 'udaljenog gledanja' špijuniranje neprijatelja. Tag i Puthoff su impresionirali DIA-u rezultatima, dobijenim sa poznatim psihikom Ingo Swan-om. Javna je tajna da su špijunski odseci SAD-a i Rusije koristili tehnike udaljenog gledanja nakoliko decenija, što je sada poznato iz nedavno objavljenih tajnih dokumenata od tri hiljade stranica o vančulnom špijuniranju SAD-a. CIA sada otvoreno tvrdi kako je koristila udaljeno gledanje kao sredstvo špijunaže. (19)

Morfička polja

Japanski majmun Macaca fuscata, koji živi na ostrvu Koshima koji je udaljen od japanske obale, bio je predmet istraživanja barem 30 godina.

1952. su istraživači hranili majmune slatkim krompirima, koje su bacali na pesak. Krompir je bio peljav i ako su majmuni voleli slast krompira, očigledno nisu voleli prljavštinu. Mlada majmunska beba je našla rešenje i oprala krompire u obližnjem potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedamput naučila svoju majku tom triku, postepeno je sve više majmuna savladalo veštinu.

Između 1952 i 1958 kritična grupa majmuna - procenjuje se oko stotinu majmuna - je naučila trik sa pranjem krompira. Majmuni sporo uče, zar ne?
Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik sa krompirom, odjednom je celo pleme na ostrvu savladalo taj trik. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim ostrvima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati svoje slatke krompire.
Iz nekog neobjašnjivog razloga je sposobnost preneta na druge majmune na udaljenim lokacijama. Uz to je potreban broj - kritična masa - za taj fenomen nesiguran, postao poznat kao 'Fenomen stotog majmuna'.

Sprovedena su istraživanja, kako bi se videlo da li je dejstvo primenjivo i na ljude, pa se pokazalo kako i ljudi takođe dele nesvesno znanje, kao što delimo zajedničku bazu podataka. Kada se određene zagonetke predstavljaju pojedinim članovima grupe, zagonetku je moguće značajno lakše i brže rešiti kada “sto majmuna'”grupe nauči trik.

Prema biologu Rupert Sheldrake-u, koji “razmišlja na samoj ivici radnog okvira establishment-a nauke', naša svest je povezana sa nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem. Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a totalna svesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih polja, bar po jedna svake vrste.

Shelrdrake veruje, kako morfička polja sadrže informacije za izgradnju živih organizama. Iako se uobičajeno veruje kako DNA sadrži sve informacije potrebne za izgradnju nekog organizma, to sigurno nije istina. DNA sadrži samo informacije za konstrukciju materijala, potrebnog za izgradnju organizma, ali ona ne sadrži sam plan asembliranja. U prvoj fazi embriona sve ćelije su 100% identične, a razlikovanje se događa nakon pete deobe ćelija (32 ćelije). Ali, odakle dolaze informacije za specijalizaciju diferenciranja u deobi - koji će deo embriona postati ćelije glave, a koji kičme? Informacije ne mogu doći iz same DNA, jer se ćelije ne mogu razlikovati međusobno - pa šta onda diktira rast embriona? Rupert Sheldrake misli, da se ta informacija nalazi u spoljašnjem morfičkom polju.

To može biti objašnjenje i za prilično čudan fenomen oporavka gena voćne muve. Biolozi su odstranili gene odgovorne za vid iz DNA u koloniji muva. Sve su muve postale slepe. Međutim, čudom nakon nekoliko generacija, geni su bili restaurirani u DNA i muve su opet mogle gledati! Danas se veruje, kako su informacije u nedostajućim genima obnovljene iz DNA morfičkog polja vočne muve.

Svest je temelj svekolikog postojanja

Profesor fizike na Sveučilištu Oregon, Amit Goswami, autor knjiga "Samo-svesni svemir - Self Aware Universe", " Kvantni kreativitet - Quantum creativity", " Fizika duše - Physics of the Soul" i "Prozor vizionarstva - The Visionary Window", je osnivač jedne cele nove naučne grane, nazvane "Nauka unutar svesti". Goswani veruje, kako je jedina mogućnost rešavanja paradoksa nametnutih kvantnom naukom, usvajanje suprotnog stanovišta o svesti. U postojećem verovanju se svest smatra uporednim dejstvom ili epifenomenom aktivnosti mozga. Svest je jednostavno rezultat hemijskog plesa energije molekula i električnih polja mozga. To kauzalno determinističko stanovište o svesti se naziva kauzacijom prema gore uz tvrdnju, kako je naša slobodna volja iluzorna. Svo je ljudsko ponašanje jednostavno određeno našom hromozomskom infrastrukturom, te zbirom mehaničkih, električnih i hemijskih procesa koji se odvijaju u telu. Sledeći taj concept, ljudi su samo kompleksne mašine, bez slobodne volje. Amit Goswan,i međutim veruje u kauzaciju svesti prema dole, pa je po tome svest temelj svekolikog postojanja. Vrlo jednostavno objašnjava: "Kako može svest biti rezultat fizičkog sveta, ako fizički svet, milošću treba kolaps kvantnog talasa, za šta je ipak potrebno svesno posmatranje? Svest ne može biti sama sebi uzrok i sopstveni rezultat u isto vreme. Problem pileta i jajeta se rešava, ako se svest smatra primordijalnom.
Amit Goswani-jeva religiozna Hindu pozadina ga uči, kako je um Brahman-a jedini uzrok svemira, međutim njegova naučno skeptička podloga odbija takvo verovanje. Na kraju se predao i prihvatio svoju religiju, koja mu je stalno govorila istinu.

Pokušavao je podučavati, da je naš materijalni realizam, verovanje, kako je materijalni svet jedina realnost, netačno, jer je svest temelj svekolikog postojanja.(11)

Rekapitulacija

U ovom poglavlju smo videli, kako svest ima daleko veći uticaj na svakodnevno iskustvo o svetu, nego što se ikad ranije verovalo. Uticaj svesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svetu u kom živimo.

Vekovima stara ideja, o strogoj podeli između tela i uma, koju je sugerisao Dekart je netačna. Naše misli i osećaji nisu ograničeni samo na telesno unutrašnje iskustvo realnosti, već imaju merljiva i dokaziva dejstva na spoljašnji svet. Zato svest nije neko dejstvo materijalističkog sveta, već je upravo ona sama njegov uzrok. No, ako je to tako, ako svest kreira fizički svet, iz čega ga kreira?

U najmanju ruku bi svest trebala uključivati neku formu energije, duhovne energije potrebne, da bi mogla uopšte kreirati bilo šta. Ako je tačna kvantna teorija mozga, po kojoj je svest svuda u svemiru i nije ograničena na mozak, onda bi se i ta energija trebala naći svugde u svemiru.

U sledećem poglavlju ćemo videti, šta su kvantni naučnici otkrili o 'praznom prostoru', prostoru između planeta i zvezda, ali isto tako i prostoru između elektrona i jezgra u atomu.
Uopšte ne izgleda prazan, već izgleda sadrži obilnu količinu energije!

субота, 29. мај 2010.

Teorija struna

Tresu se temelji nauke

POGLAVLJE 2


Način kojim mislimo o skoro svim subjektima našeg društva je danas uveliko pod uticajem našeg naučnog shvatanja sveta koji nas okružuje. Darwin-izam je imao veliki uticaj na naše verovanje o životu kao preživljavanju najprilagođenijih. Vidimo kako je to uverenje reflektovano u kapitalističkom sistemu, gde se kompanije bore za što višu prilagođenost. Borba za preživljavanje je motivacija kompanija za stalnom težnjom prema napred i prema pobeđivanju konkurencije.
Naše je društvo po definiciji uvek kasnilo sa naučnim razumevanjem. Potrebno je mnogo vremena za odumiranje starih načina verovanja i navika. Međutim, na prelazu veka umire i sam Darwin-izam. Biolozi kao Lynn Margulis više ne veruju u preživljavanje 'sebičnog gena', dok drugi već nazivaju Darwin-izam najvećom greškom nauke u istoriji.

U ovom poglavlju ćemo videti, kako se fundamentali, paradigma, sami sveti sakramenti nauke - kauzalni determinizam i objektivni realitet, više ne mogu braniti.Nauka je duboko ukorenjena u verovanje, kako za svaku posledicu postoji uzrok. Posledici prethodi uzrok koji se može odrediti. Taj se koncept naziva "kauzalnim determinizmom". Nauka je isključila mogućnost svesti Boga kao kauzalnog faktora prirode! Drugi sveti sakrament je striktna segregacija i nezavisnost objekta i subjekta. Naučnik (subjekt) studiranjem prirode ne utiče na prirodu (objekt) svojim posmatranjem. Taj se koncept naziva "objektivnošću".

Ti sami koreni nauke, 'objektivitet' i 'kauzalni determinizam' su uveliko uticali na naš način mišljenja o svetu. Nauka je potpuno poništila mogućnost postojanja uloge svesti u prirodi i zato je nas oterala u slepo verovanje materijalizma.
Pogledajmo dublje u istoriju fizike, kako bi videli početak pada ,koji će otvoriti put mnogo većoj viziji.

Newton-ovska fizika

Isac Newton (1642 - 1727) je smatran osnivačem moderne zapadne nauke, koja je preovladavala najmanje 200 godina sve do ranih godina 20. veka, kada je Einstein konačno završio hegemoniju Newton-ove fizike svojom teorijom opšte i specijalne relativnosti.

Renè Descartes, koji je razdvojio svet na dva nivoa, duhovni I materijalni, kasnije je inspirisao Isaac Newton-a. Zahvaljujući Renè Descartes-u i Isaac Newton je konačno napustio gledište, kako je Bog bio jedina kauzacija fizićkih fenomena u spoljnjem svetu, pa je rođena nauka, rešena tereta teoloških dogmi.

Premisa Newton-ijanske fizike je kauzalni determinizam. To znači, kako se pretpostavlja, proučavanje i određivanje prirode na isti način kao i proučavanje funkcionisanja mašine. Na primer, želimo sve moguće saznati o načinu,na koji sat otkucava, ono što treba da napravimo, je ispitati svaki zupčanik sata i konačno ćemo shvatiti delovanje celog sata. Tako se proučavala priroda tokom života Newton-a i kasnije.

U Newton-ovoj fizici je atom smatran točkastom česticom u prostoru. Ako smo želeli shvatiti unutrašnju sturkturu atoma, morali bi ga razbiti i proučavati njegove unutarnje delove. Kada tako učinimo, nakon što otkrijemo i zadnju najmanju podčesticu, najmanji zupčanik sata, tako reći, shvatićemo na kraju, sve što se može znati o atomu.

Nauka je uvek sledila taj pristup. Izgradili su se ogromni akceleratori kao onaj u CERN-u (Conseil Europèen pour la Recherche Nucléaire), Evropske organizacije za nuklearno istraživanje u Švajcarskoj, za proučavanje materije i njeno razbijanje. U akceleratorima čestica, materija se bombarduje as česticama, koje su ubrzane blizu brzine svetlosti. Nakon što je atom pogođen ubrzanom česticom, razbija se kao fini kineski porculan, dajući krhotine manjih čestica, koje se proučavaju u plinskoj test - komori, ne bi li se tako otkrila unutrašnja struktura atoma.

Nauka je otkrila čitavo mnoštvo čestica koje čine atom, pa tako imamo elektrone, neutrone, protone, a neutroni i protoni se sastoje od kvarkova. Dugačka lista se nastavlja i izgleda beskrajnom. Fizičari još uvek otkrivaju nove čestice u svojim akceleratorima čestica; a ta otkrića više ne predstavljaju vesti dana! Otkrili su već i katalogizovali blizu tristo podatomskih čestica!

Prema Newton-ijanskoj fizici,spoljni fizički svet je striktno objektivan, što znači da rezultati naučnih eksperimenata nisu zavisni o posmatraču, koji izvodi eksperiment. U tom smislu je nauka formulisala protokol ,po kom se moraju izvoditi naučni eksperimenti, pre nego što budu prihvaćeni. Taj protokol stimuliše reproduktivnost eksperimenata od drugih naučnika bilo gde na svetu.

Newton-ijanska fizika tvrdi, kako svi fenomeni u spoljašnjem svetu moraju imati materijalni uzrok; merljivu silu ili polja energije čija je interakcija sa fiziičkimobjektom uzrok fenomena. Verovalo se kako i svest ima materijalni uzrok. U fizici Newton-a svest je epifenomen ili sekundarni učinak hemijskih i električkih procesa, koji se odvijaju u ljudskom mozgu. Dakle, ona je jednostavno nusproizvod fizičkog mozga i nema nikakav uzrok u sebi samoj.

Gore skicirani pogled Newton-ovom fizikom je i danas još uvek najpopularnije gledište; pa tako većina modernog zapadnog sveta gleda na njega. Nije ni čudo, jer se Newton-ijanska fizika savršeno primenjuje na makrokosmički svet materijalnih objekata, koje posmatramo svojim čulima. Tako i očekujemo funkcionisanje sveta, kada se ujutro probudimo i otvorimo oči, kako bi proživeli još jedan dan.

Newton-ijanska fizika je fizika koju su predavali u sekundarnoj školi i još uvek važi za makroskopski svet. Na primer, zakoni orbitiranja planeta Johannes Kepler-a se još uvek i danas koriste u NASA-i za kalkulisanje putanja svemirskih letelica, sve utemeljeno na čistoj Newton-ijanskoj fizici.

Teorija relativnosti

1905 je Albert Einstein promenio preovladavajuće gledište Newton-ijanske fizike za dobro čovečanstva, uvođenjem svoje specijalne teorije relativnosti, nakon čega je sledila 1915 opšta teorija relativnosti.

Dokazao je kako Newton-ovi zakoni fizike nisu nikako stacionarni, vać su relativni u odnosu na posmatrača i posmatranog. Zavisno o razlici u brzini između posmatrača i posmatranog objekta, prostor se ili počinje stiskati ili širiti, a vreme se počinje usporavati ili ubrzavati.

Striktna objektivnost fizičke realnosti koja je premisa Newton-ovske fizike je održiva i ako se relativistički elementi uzmu u igru između posmatrača i posmatranog. Einstein je zaključio, u svojoj teoriji relativnosti, kako se prostor i vreme, više ne mogu posmatrati kao dve odvojene stvari, već kao jedna ujedinjena stvar, koju je nazvao kontinuum prostor-vreme.

Teorija relativnosti podržava primarnost lokaliteta, što znači nužnost odvijanja svih fizičkih fenomena u ograničenom vremenu i ograničenom prostoru. Akcije na daljinu, trebaju vreme za putovnje kroz prostor, jer nikakva materijalna stvar ili sila ne može preći brzinu svetla.

Kvantna fizika

Tvorac kvantne fizike je Max Planck. 1900. je proučavao spektralne linije, boje topline emitovane iz crnog tela. Crno telo je objekat koji kompletno apsorbuje svu toplotnu radijaciju, dostiže ravnotežnu temperaturu i zatim ponovo zrači apsorbovanu toplinu. Planck je otkrio nekontinuiranost zračenja energije, te zračene topline crnog tela, koji se odvijao u emisiji jednakih i konačnih provala paketa energije sa jasnim frekvencijama. Planck je pretpostavio, da su vibracije atoma u crnom telu bile izvor radijacije. Diskretne linije energetskog spektra bi se mogle jedino objasniti probuđenošću atoma u više energetsko stanje zbog apsorpcije topline. Apsorbovana energija se ponovo otpušta zračenjem paketa elektromagnetske energije, kada se atomi vraćaju u svoja osnovna stanja. Ti su paketi energije nazvani kvantima, a energija paketa je proporcionalna frekvenciji zračenja.

Planck-ov koncept kvanta energije je bio u sukobu sa klasičnom Maxweell-ovom elektromagnetskom teorijom, koja je predviđala kretanje elektromagnetne energije u talasima, poprimajući bilo koje male količine energije, no sigurno ne kvantizovanoano. Trebalo je niz godina, dok se uticaj Planck-ovih otkrića nije konačno prihvatio i shvatio. Planck je očekivao, kako će neko drugi naći bolje objašnjenje od njegovih kvanta, no njih je međutim potvrdio Einstein u kvantima zračenja elektromagnetske energije, u eksperimentima sa fotoelektričnim efektom, gde je svetlosne kvante nazvao fotonima. Ono što je. Zapravo. Einstein dokazao je činjenica. da se svetlost sastoji od čestica, fotona. Einstein je za svoj rad na fotoelektričnom efektu dobio Nobelovu nagradu.

1905 je Rutherford otkrio jezgro atoma, a 1913. je Niels Bohr, koji se radio s Rutherford-om, predložio model atoma sličan minijaturnom Sunčevom sistemu u kom elektroni orbitiraju oko jezgra, kao naše planete oko Sunca. Putanje elektrona oko jezgra su sferični slojevi nazvani elektronskim ljuskama na diskretnim udaljenostima od jezgra. Elektronska ljuska je bila odgovor Bohr-a na otkriće Max Planck-a, zaključivši kako bi atom mogao egzistirati samo sa diskretnim skupom stabilnih energetskih stanja (elektrona - op. MK).

Objasnio je kako elektroni mogu samo orbitirati oko jezgra u datim ljuskama, no slobodno mogu kvantno skakati iz jedne ljuske u drugu. Kada elektron skače (kvantni skok) iz više ljuske (ljuske sa višom energijom - op. prev) na nižu ljusku (ljuska sa nižom energijom - op. MK), emituje se foton određene talasne dužine (frekvencije - op. prev). Elektron ne putuje prostorom između ljuski, već samo skače sa jedne ljuske na drugu. Bohr je objasnio misteriju, zašto se elektroni ne sruše u jezgru rekavši, kako je nemoguće 'preći' najnižu ljusku. Do danas, kvantna fizika nije nikada bila u mogućnosti, objasniti zašto su elektroni prisiljeni orbitirati u datoj ljusci; odgovor je jednostavan - to je magičnost kvantne fizike!

Louis de Broglie je 1924 postavio pitanje u svojoj doktorskoj dizertaciji ‘Recherches sur la théorie des quanta’ (Istraživanje o kvantnoj teoriji) ne bi li elektroni mogli u stvari biti i valovi? To je bilo uvođenje dualiteta vala-čestice u kvantnu fiziku. De Broglie je predložio kako bi se čestice (elektroni) mogle u jednim slučajevima promatrati kao čvrsti objekti, a u drugim slučajevima kao valovi.

Kvantna j fizika je mogla modelirati to čudno dualističko ponašanje materije u konzistentnom matematičkom modelu, međutim nikada nije mogla objasniti, zašto se elektron ili foton, na primer, ponaša jednom, kao čestica a drugi put, kao talas. Kada se posmatraju elektron ili foton kao čestica, sadržani su u ograničenom prostoru, međutim kada se promatraju kao talas, on je svugde jer se talasi šire u prostoru. Pokušati to zamisliti je potpuno nemoguće! Stoga su nazvali taj talas-česticu, atomskom materijom wav(e)(part)icles (analogijom bi prevod bio talas(čest)ica) indicirajući njihovu dualističku prirodu.

Kvantna fizika je najčudnija fizika sa kojom se suočio ovaj svet. Otkriveno je, kako na nivou subatomskih čestica, priroda prestaje biti deterministička. Sve do tog vremena Newton-ijanska fizika je pretpostavljala mogućnost određivanja svih svojstava i ponašanja naše fizičke realnosti, jer je pretpostavljala, pokoravanje te realnosti dobro poznatim fizičkim zakonima bez izuzetaka.

Kvantna fizika je dokazala, kako je ta pretpostavka netačna za elementarne čestice, na mikrokosmičkom nivou. Na tom nivou i se priroda počinje ponašati nejasno i više nije ni u kom slučaju deterministička. Apsolutna sigurnost/izvesnost o egzaktnom stanju i svojstvima čestice više nije odrediva; moguća je jedino kalkulacija u terminima statističke verovatnosti. Taj je princip postao poznat kao Heisenberg-ov princip neizvesnosti, nazvan po Werner Heisenberg-u.

Izuzetno je važno shvatiti, kako ne-deterministička priroda subatomskih čestica nije uzrok pomanjkanja tačnosti mernih instrumenata, već je ona inherentno svojstvo same prirode. Na kvantnom nivou, elektroni skaču u orbite na višim elektronskim ljuskama sa atomima bez ikavog očiglednog razloga. Kada skaču nazad na svoje osnovno stanje, emituje se foton (elektromagnetska svetlosna energija). To je ponašanje uočljivo u svim našim električnim uređajima, na primer, električno pojačalo, kao šum. Slučajno ponašanje prirode na kvantnom nivou je šokirala i zaintrigirala naučnike jer su uvek verovali u Newton-ijanski aksiom o pokoravanju prirode zakonima, koji omogućavaju dobro predviđanje. Fizičari moraju sada živeti sa principom neizvesnosti kvantne fizike. Einstein, koji u to nije mogao verovati, je jednom rekao: "Bog se ne kocka"!
Što prouzrokuje te kvantne fluktuacije energije na kvantnom nivou, a šta onemogućava predviđanje?

Erwin Schrödinger je postavio jednačinu, kako bi odredio ili brzinu (momenat) ili tačnu lokaciju elektrona u elektronskom oblaku (statističkom oblaku verovatnosti - op. prev.), konstatujući, kako se istovremeno, ne može odrediti i brzina i lokacija prema principu neizvesnosti. Znate ili poziciju elektrona ,a njegova brzina (momenat) je neizvesna ili ste pak odredili njegovu brzinu, no njegova lokacija će onda biti neizvesna.

Za rešavanje te enigme dualističke prirode čestice, koja može biti i čestica i talas, kvantni fizičari objašnjavaju taj paradoks, govoreći, kako čestica samo imaginarno egzistira, kao superpozicija svih mogućnosti. U tom stanju čestica ima distribuciju verovatnosti sličnu talasu, dok se ne posmatra. Čim neki posmatrač, u većini slučajeva naučnik u svojoj laboratoriji, meri česticu, kvantna stanja čestice kolabiraju. Superpozicija svih mogućnosti, kaže se, kolabira u samo jedno fizičko stanje pre nego što ga posmatrač posmatra. Pre posmatranja, ona egzistira u transcendentalnom prostoru mogućnosti. Kada se posmatra, ona se 'zamrzne' (kao zaustavljena filmska slika - op. prev.) u samo jednoj od svih mogućnosti.

To je postala famozna kopenhaška interpretacija kvantne fizike, koju je predložio Niels Bohr. Kopenhaška interpretacija kaže, kako čin svesnog posmatranja posmatrača prouzrokuje kolabiranje kvantnog talasa, kvantnu superpoziciju svih mogućnosti. Dakle, prema onom što kvantni fizičari kažu, fizikalni realitet je subjektivan, posmatrač igra aktivnu ulogu u onom što priroda manifestuje. U kvatnom području subatomskih čestica mi smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti!

Einstein je jednom rekao: "Nisam siguran je li mesec još uvek tamo, kada okrenem glavu". Time je mislio, kako kvantna nauka pretpostavlja egzistiranje našeg fizičke realnosti samo, kada ga se promatra (stanje čestice), a materija se vraća u čisto energetsko stanje, kada niko ne pazi na nju (talasno stanje).
Kvantna je fizika značila kraj Newton-ijanske objektivne i kauzalno determinističke realnosti, jer svesno posmatranje naučnika ,igra aktivnu ulogu u fizikalnim posmatranjima.

Danas se to znanje počinje koristiti za razvoj tehnologija kvantne enkripcije (šifriranja) za prenos informacija. Presretanje poruke se može otkriti samim aktom posmatranja, a time bi i neautorizovani čitalac, do određene mere, promenio sadržaj poruke.

Kvantna nauka predviđa postojanje takozvanog ne-lokalnog učinka. Ne-lokalni učinci su posledice koje se događaju istovremeno između fizikalnih objekata separisanih u prostor-vremenu. U tom slučaju, nikakvo vreme nije uključeno između uzroka i posledice. To je potpuno protivno teoriji Einstein-a, po kojoj ništa u svemiru, ne može preći brzinu svetlosti. Kada je prvi put čuo o predviđanju postojanja ne-lokalnih posledica kvantne nauke, nazvao ih je 'sablasnom akcijom na daljinu'. Jednostavno nije u to verovao.

U tekstu Einstein, Podolsky i Rosen, objavljenom 1935.g., oni predlažu takozvanu Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) korelaciju kvantno isprepletenih čestica. Dve čestice su isprepletene, kada su im spregnuta kvantna stanja. Kvantno isprepletene čestice reaguju kao jedno telo, naizgled nerazdvojeno. Kada kvantno stanje jedne čestice kolabira u klasično stanje, to čini i druga kolabirajući u potpuno isto stanje. Da bi se to dogodilo, potrebna je trenutna komunikacija između dve čestice, drugim rečima, ne-lokalna. U EPR predlogu je Einstein pokušao pobiti ne-lokalnost kvantno isprepletenih čestica, tvrdnjom, kako kvantna nauka mora biti nekompletna, pa je ponudio i alternativu sa 'lokalno skrivenim varijablama'. 1964. je John Bell teorijski dokazao stvarnost ne-lokalnog učinka kvantno isprepletenih čestica, što je postalo poznato kao Bell-ov teorem.

Tako se komunikacija između isprepletenih čestica opet pretpostavila ne-lokalnom, a time i trenutnom. Ako se stanje jedne čestice promeni, druga reflektuje to isto stanje. Inžinjeri IBM-a su 1993. su radili na kvantnoj teleportaciji, korišćenjem kvantne isprepletenosti, kao na svom kamenu temeljcu.

Kvantna teleportacija je tehnika dematerijalizacije materije, na jednoj lokaciji i 'faksiranje - elektronično prenošenje' u kvantno stanje na drugom mestu, kako bi se na njemu lokalno materijalizovalo. Iako ne očekujemo scene iz Star Trek naučne fantastike u skoroj budućnosti, gde se Scotty-aportira u matični brod US.Enterprise, ostaje činjenica o realnosti fenomena.

Ono na čemu rade IBM istraživači nije stvarna teleportacija same materije, već svojstava njenih kvantnih stanja. Teleportacija je dugo bila smatrana nemogućom, jer bi merenje, skeniranje originala prouzrokovalo kolabiranje kvantnog stanja i tako razorilo original, degradirajući ga na klasično stanje. Međutim, IBM naučnici su predložili trik ,u kom se skeniiranje ne događa u potpunom kvantnom stanju, već u pola klasičnom i pola kvantnom stanju, kako se ne bi prekršio kvantni princip neizvesnosti.

U travnju 2004. BBC vesti su izvestile o proboju u kvantnoj teleportaciji, koju su ostvarili istraživači u Austriji. Oni su uspešno portirali kvantno isprepletene fotone na daljinu od 800 m preko Dunava u Beču, korišćenjem optičkih vlakana. To je prvi takav događaj, kojim je demonstrirana kvantna teleportacija izvan laboratorije.
Kvantna teleportacija je glavna karakteristika razvoja novog super tipa kompjutera, koji koristi kvantnu kompjutaciju. Naši postojeći kompjuteri koriste binarna stanja u memoriji nazvana bitovi, za odlaganje podataka. Bit može imati vrednost ili jedan ili nula. U kvantnoj kompjutaciji klasični su bitovi zamenjeni sa kvantnim bitovima ili qubit-ima. Qubiti, kada su u kvantnom stanju, zauzimaju superopizicijom obe vrednosti (jedan i nula) u isto vreme. Dok su qubiti u kvantnom stanju, odvija se kompjutacija.

Kvantna teleportacija se koristi za pomeranje podataka (qubitova) iz jednog mesta u memoriji u drugo, kao što se to događa i u današnjim kompjuterima. Na kraju kompjutacije kvantna stanja kompjuterske memorije kolabiraju u klasična stanja. Svi qubiti u memoriji će nakon toga imati klasične bit vrednosti ili jedan ili nula! Prednost kvantnih kompjutera, ako bi se mogli konstruisati je njihova mogućnost postizanja, skoro beskonačnog stepena paralelnih obrada, što će ih učiniti ekstremno delotvornim i brzim.

Ne-lokalnost i kvantno isprepletanje je postojalo samo u teoriji, sve dok Alan Aspect sa Instituta za optiku Sveučilišta u Parizu 1982. nije prvi dokazao istinsko postojanje tih delovanja u svojoj laboratoriji. Uspeo je proizvesti seriju fotona dvojnika, koji su bili slati u suprotnim smerovima. Kvantno isprepleteni fotoni dvojnici su putovali u svojim kvantnim stanjima, što znači, kako su imali beskonačni broj smerova spina, svi u isto vreme, kao kvantnu mogućnost. Kada bi se jedan od fotona presreo i merio, kvantno stanje spina fotona je kolabiralo u stanje klasičnog spina, koje se moglo odrediti. U egzaktno isto vreme, dakle sa nula vremenskom razlikom, meren je drugi foton dvojnika, koji je kolabirao u potpuno isto klasično stanje spina kao i prvi foton, nezavisno o udaljenosti između dva fotona. Eksperiment je dokazao nužnost ne-lokalne komunikacije između dva fotona, jer kako bi inače drugi foton znao točan spin svog blizanca.

To je otrkiće uzdrmalo naučnu zajednicu do srži. Ako je ne-lokalno delovanje stvarno, mora postojati ili druga dimenzija hiperprostora, druge fizikalne ravni postojanja, izvan našeg fizičkog sveta ,gde bi se ta ne-lokalna komunikacija dogodila ili je Einstein-ova pretpostavka pogrešna,o nepostojanju mogućnosti za ne-lokalno dejstvo u našem svemiru, tj. o nemogućnosti putovanja brzinom veće od brzine svetlosti.
Nakon Aspect-ovog otkrića, pojavio se fizičar David Bohm sa Sveučilišta u Londonu, sa kompletno drugačijim objašnjenjem. Ono što vidimo kao dva odvojena fotona je možda iluzija, jer su fotoni sjedinjeni u za sada nepoznatom nivou u jedno. Pretpostavio je holografsku prirodu našeg svemira, objasnivši to prelepo sledećom analogijom. Pretpostavimo postojanje kamera pored akvarijuma, jedne ispred akvarijuma, a druge sa strane. Pretpostavimo prikazivanje odvojenih slika dve kamere, koje snimaju plivajuću ribu,gledaocu na dva odvojena ekrana. Gledalacj bi mogao zaključiti, nakon intenzivnog proučavanja slika sa dva ekrana, kako vidi dve ribe, koje plivaju sa sinkronizovanim pokretima (isprepletenim), jer druga riba reflektuje svaki pokret prve ribe. Ono što je David Bohm sugerisao sa ovom analogijom, je postojanje dubljeg nivoa realnosti, gde dva fotona uopšte nisu razdvojena. Predložio je implicitni red u svemiru, jednost na dubljem nivou, koja se raspliće prema spolja, razdvojenim stvarima.

Implikacije kvantne fizike su ogromne; ona nam pokazuje da smo ko-kreatori svoje sopstvene realnosti, bar na mikrokosmičkom nivou realiteta, jer posmatrač igra ulogu u onom što se posmatra. Niels Bohr, su-osnivač kvantne nauke je jednom rekao: "Svako ko nije šokiran kvantnom fizikom, jednostavno je ne razume."
Pružićemo obilje dokaza u ovoj knjizi o činjenici da učinak ljudske svesti u kvantnoj fizici nije ograničen na mikrokosmički nivo, već je takođe primenjiv i na naš makrokosmički svet. Ljudske misli, emocije i namere imaju daleko veći učinak na realnost nego što se to ikada pretpostavljalo. Kvantna nauka je još uvek prevladavajuća nauka; ona može objasniti mnoge fizičke fenomene, izuzev gravitacije!

Teorija struna

U pokušaju ujedinjenja Einstein-ove teorije relativnosti i kvantne fizike, u skladu sa maticom fizike, Sveti gral današnje fizike je 'teorija struna'. Teorija struna bi trebala dati Einstein-ovu unifikacijsku teoriju, koja bi povezivala četiri postojeća polja sila (jake i slabe nuklearne sile, elektromagnetske i gravitacijske) u ujedinjenu teoriju o svemu (T.O.E.). U teoriji struna je sastavni blok materije, vibrirajuća struna, koja može biti slobodnih krajeva ili jednodimenzionalna zatvorena petlja. Zavisno o različitim spinovima i frekvencijama vibrirajuće strune, manifestiraju se različite subatomske čestice. U teoriji struna postoji samo fundamentalni uzrok, vibriranje strune, no na struni odsvirana nota je tako reči odgovorna za različiti tip čestice.

Sama struna je tako mala, da je nemoguće zamisliti njenu egzistenciju! Zato sada želim vaše promišljanje u razmerama; za strunu se kaže kako je velika kao atom, ako je atom velik kao Zemlja! To znači kako je struna neverovatno mala. Ako će teorija ikada biti delotvorna, pitanje je hoće li ikada naučnici moći da dokažu postojanje tih struna u laboratorijama!

Ne-lokalnost u kvantnoj nauci sugeriše postojanje viših nivoa egzistencije, druge dimenzije uz naš fizički svet, jer nikakva informacija ne može putovati brže od brzine svetla u našoj dimenziji. Teorija struna predviđa postojanje barem 10 ili više dimenzija. Fizičari se širom sveta danas slažu kako te fizičke dimenzije same ne mogu objasniti našu fizičku realnost.

Problem teorije struna je postojanje više teorija struna, kako bi se dobio delotvorni model, a te su teorije struna postale tako kompleksne, da ih tek nekoliko briljantnih naučnika može shvatiti, kao što je to profesor fizike na Princetown sveučilištu Edward Witten.


Teorija haosa

U 70-tim godinama 20. veka pojavila se iznenada nova nauka, teorija haosa! Dok je kvantna nauka otkrila, kako objektivnost ne vredi na nuklearnom nivou, teorija haosa ide korak dalje, razočaravajući Einstein-a, koji je verovao, kako se Bog ne kocka.
Teorija haosa otkriva istinitost nepredvidljivosti, neizvesnosti kvantne naukei za ono što se smatralo predvidljivim događajima. Ignorisanjem manjih odstupanja u merenjima, nazivajuči ih greškama merenja, naučnici nisu uspeli shvatiti uopće suštinu! Predvidljivi sistemi, koji bi se mogli objasniti potpuno Newton-ijanskom fizikom, kao što je klaćenje klatna sata i putanje planeta, ipak se ponašaju haotično umesto savršeno predvidljivo.

Nova realnost, koju je otkrila teorija haosa, je postojanje haosa, nepredvidljivosti čak i kod klatna! Naš se svemir uopšte ne pokorava striktnim zakonima fizike. Fizički zakoni deluju samo unutar određenih granica, ostavljajući im stepen slobode. Teorija haosa pokazuje kako naš svemir nije nikako determinističan; već je kreativan i večito evoluirajući. Haos je u grčkoj mitologiji smatran kosmičkom silom koja kreira iz praznine, iz ničega. Sami fizički zakoni ne moraju biti predodređeni, već mogu evoluirati. Sa tog aspekta, bolji termin za fizičke zakone bi bio fizički običaji.

Fizički zakoni su više ili manje univerzalna memorija kako treba raditi stvari.
Teorija haosa nastavlja objašnjavati, kako u naizgled potpuno slučajnim događajima, ipak postoji red na dubljem nivou! Primeri slučajnih događaja sa haotičnim redom su neuredno kapanje vode iz slavine ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz slavine potpuno nepredvidljiva u teoriji haosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati ! Kristali leda su slični, no nisu identični; nemoguće je predvideti kako će izgledati nakon kristalizacije. Međutim teorija haosa može demonstrirati da kristali leda imaju zajednički skriveni red.

Utemelitelj teorija haosa je Benoit B. Mandelbrot. Zaposlen kao matematičar u IBM-u u New York-u, Mandelbrot je otkrio postojanje skrivenog matematičkog reda u naizgled slučajnim fluktuacijama cena. Proučavao je cene pamuka, robe sa velikom količinom podataka o cenama, do unazad stotinama godina. Mandelbrot je pronašao mustru u fluktuacijama cena, što je bilo revolucionarno i samo reči. To je zbunilo/frustriralo ekonomiste, koji nisu mogli verovati u predvidljivost nečega takvog, kao što su cene pamuka. Ono što je Mandelbrot otkrio je bilo ono, što je kasnije nazvao fraktalom.

Fraktal je rekurzivna geometrijska mustra, koja se beskonačno ponavlja u različitim skalama. Najpoznatiji fraktal je Mandelbrot fraktal. Fraktali se često koriste, kao mustra u programima za čuvanje ekrana. Oni trajno održavaju ponovo oslikavanje ekrana sageometrijskim mustrama rastuće kompleksnosti.

'Red' u Mandelbrot-ovom haotičnom fraktalu je potpuno jednostavan: to je formula:
z -> z² + c,
gde je Z kompleksni broj, a C je konstanta. Formula je rekurzivna, jer se izračunata vrednost za Z ponovo uvodi u formulu, kako bi se dobila nova vrednost. Početna je vrednost 0. Z je kompleksan broj, koji se sastoji od realnog dela i imaginarnog dela. Realne i imaginarne vrednosti od Z se mogu iscrtati na x-y dijagramu dajući začuđujuće slike. Različite vrednost za C će predstavljati različite fraktale i davati fraktalu njegov stepenj slobode.
Fraktale nalazimo svugde u prirodi, na primer u arterijama i venama sistema krvnih žila tela, te u bronhijima ljudskih pluća. Biljke imaju fraktalnu simetriju, brokoli su predivan primer, ali i planinski krajolik je fraktalan. Kada zoom-iramo u objekat koji je fraktalan, vidimo, kako se mustra sa makro nivoa ponavlja na mikro nivou, nezavisno o tome koliko jako zoom-iramo.

Teorija haosa je otkrila postojanje četiri temeljna kosmička atraktora (čudno je što postoje i četiri temeljne sile - op. prev.) - tačka, krug, torus i strani atraktor. Nećemo ulaziti u detalje razlika, ali spomenućemo samo, kako se atraktor najbolje opisuje, kao sila u prirodi, koja kreira red iz haosa. Haos privlači atraktor kreiranja skrivenog reda.

Četiri tipa atraktora deluju na svakom nivou realnosti, kreirajući naš svemir iz haosa. Svet nije u potpunosti organizovan fiksnim fizičkim zakonima kako se formalno verovalo, već je samo-organizujući, a organizuju ga četvorostruki atraktori. Teorija haosa takođe završava vekove fizičkih zakona, drugog zakona termodinamike, zakona entropije, koji tvrdi kako će se sav red u svemiru verovatno raspasti u nered. Atraktori haosa dokazuju, kako mora postojati negentropija (negativna entropija) u svemiru, koja kreira red iz haosa. U stvari radi se o pravilu, a ne izuzetku!
Atraktori teorije haosa kompletno preokreću ideju uzroka i posledice. Kauzalnost je temeljena na ideji obaveznog postojanja uzroka, koji je vremenski pre posledice. Međutim u teoriji haosa, uzrok je atraktor, nevidljiva sila u budućnosti, koja privlači posssledice - sadašnje i prošle događaje.

Atraktor teorije haosa je sila koju je grčki filozof Aristotel nazvao entelehijom, ciljem koji privlači događaje promene. (3)

Rekapitulacija

Na prelazu milenijuma postaje sve očiglednije kako nauka gubi kompletno svoje temelje - objektivnu realnost i kauzalni determinizam.
Iluziju objektivnosti je otklonila kvantna nauka, pokazavši kako ljudska svest igra uticajnu ulogu u kvantnom prostoru subatomske materije. Kvantni naučnici su uvek imali problema sa kopenhaškom interpretacijom kvantne nauke. Ideja o merljivom dejstvu svesti na realnost jednostavno se nije uklapala u establishment radnog ovkira nauke. Descartes i Newton su utemeljili nauku sa pretpostavkom da svest nema nikakvog dejstva na realnost; sama svest je bila prikazivana odvojeno i u domenu religije! To je vodilo slepom verovanju u mogućnost objašnjavanja svemira modelom sata, slepom verom u materijalizam. Niko nije u to sumnjao u 19. veku. Verovalo se, kako bi se sve u prirodi verovatno moglo objasniti u nauci i mehaničkim terminima; svemir je smatran ogromnim mehaničkim satom.

Kauzalni determinizam, već razoren kvantnom naukom sa principom neizvesnosti u kvantnom prostoru, konačno je uništila teorija haosa! Teorija haosa jednostavno tvrdi, da su svi događaji u prirodi haotični i nepredvidljivi, te kako fizički zakoni mogu vrediti samo unutar suženih granica, dajući prostor za kreativnost i spontanost. Uzrok i posledica su preokrenuti, jer fraktal kao uzrok privlači (posledično) dejstvo. Teorija haosa daje verodostojnost ideji o nužnosti postojanja svrhe u svemiru!

Koliko je stvarno jak uticaj svesti na realnost?

Je li ograničen na kvantni domen subatomskih čestica ili igra ulogu i u makroskopskom svetu našeg svakodnevnog iskustva? Pogledajmo šta nauka može reči o svesti u sledećem poglavlju.

Souls of Distortion © 2006